DRUŠTVO „PROCEDURALNIH POGREŠKI“

 

U Hrvatskoj se može dogoditi da zbog nekakve „proceduralne pogreške“ hendikepirana djeca ne mogu imati asistente koji su im nužno potrebni da bi uopće mogli donekle normalno pohađati školu i živjeti život svojih vršnjaka. Istina je da smo već naučeni kako su slične „pogreške“ omogućile i mnogim kradljivcima, profiterima i prevarantima da vječno ostanu nekažnjeni i uživaju na slobodi dok im se sudski procesi protežu unedogled. Naši odvjetnici postali su izgleda vrhunski majstori u pronalaženju proceduralnih pogreški.  I dobro su za taj posao plaćeni. Kakve odvjetnike imaju ta djeca ili njihovi roditelji? Kome se mogu obratiti? Da nije bilo medijskih napisa o tom slučaju ta bi djeca ostala sama sa svojim roditeljima, osuđeni da se nekako nose sa svojim hendikepom. Jedna ozbiljna država, koja se još definira socijalnom, takve propuste ne bi si smjela dopustiti. Odgovorni za taj propust moraju snositi nekakve posljedice, osim ako, što je vjerojatnije, ne pronađu  nekakvu „proceduralnu pogrešku“ koja će ih opravdati.

 

   1. Administracija „na papiru“

Ovdje se postavlja pitanje je li u Hrvatskoj državi njezina administracija nekakav apsolutni gospodar naših života. Čak i kada se radi o potrebama onih najslabijih članova društva. Očito se radi o administraciji i njezinim zaposlenicima kojima je procedura važnija od nečijeg života, zdravlja, hendikepa. Ovakva administracija ravna se isključivo sukladno pravnim odredbama i procedurama, bez dovoljno „sluha“ o nečijim stvarnim životnim potrebama. Kako to da se nikada ne događaju proceduralne pogreške kada se radi o isplati plaće svim tim ljudima koji rade u takvoj administraciji? Jesmo li ikada čuli da se zbog proceduralnih pogreški nekom političaru, državnom dužnosniku, administrativnom službeniku nisu isplatili kako mjesečno primanje tako i svi mogući dodaci, opravdani i neopravdani? U toj administraciji rade ipak ljudi koji su negdje obrazovani i odgajani, dakle, u jednom sustavu koji pozna samo pravo napisano na papiru, ali nemaju pred očima jasnu ljestvicu prioriteta koja bi omogućila da u Hrvatskoj zaživi jedna socijalna osjetljivost koja će prvotnu brigu posvetiti onima najpotrebnijima.

 

   2. Je li religija opasna?

Možda su takva administracija i takve „proceduralne pogreške“ donekle i logične. Naime, ima u Hrvatskoj previše zagovornika jednog sustava obrazovanja i odgoja koji će sustavno zanemarivati bilo kakve sadržaje koji bi mogli stvoriti socijalno osjetljive dužnosnike i djelatnike u državnim i javnim službama. Te sadržaje, naime, u obrazovanje i odgoj nastoje unijeti upravo religijski sadržaji. Zagovornici jednog totalno sekularnog sustava obrazovanje i odgoja zapravo su kreatori jedne neosjetljive administracije i djelatnika koji ne uspijevaju uvidjeti prioritete. Tko izbaci religijske sadržaje iz obrazovanja i odgoja veoma lako postane žrtva svakojakih totalitarizama, pa čak i totalitarizma administracije. Proceduralne pogreške biti će nam svakodnevica. Ne radi se o tome da se tijekom obrazovanja nekoga „natjera“ da vjeruje u Boga. Radi se o tome da netko tko nikada nije upoznao pozitivne sadržaje koji su religijske provenijencije, kao što su ljubav, dijalog, tolerancija, solidarnost, on  samu religiju počne smatrati ili suvišnom ili opasnom. To ima dalekosežne posljedice na njegov kasniji rad u institucijama o kojima ovisi svakodnevni život građana, posebice onih najpotrebnijih.

Kako je moguće obrazovati i odgajati za neke trajne i svima nama potrebne vrijednosti ako ne smijemo upućivati na neki autoritet koji nadilazi sva ljudska ograničenja i materijalne ovisnosti? Takav autoritet jesu jedino Bog i vlastita savjest. Ako njih posvema eliminiramo ostaje samo čovjek koji bi eventualno u svim svojim ograničenjima mogao odlučivati o dobru i zlu, zastupati vrijednosti samo ako mu se isplate ili njega samoga usrećuju, krije se iza paragrafa koji su napisali neki drugi kako bi izbjegao vlastitu odgovornost. Kao što je nažalost iz više primjera poznato, sve diktature, koje nisu priznavale nikakav autoritet, ni Boga ni savjest, loše su završile. I ovakvi materijalistički sistemi imali su neke vrijednosti. Ali su sve te vrijednosti bile utemeljene samo u volji čovjeka-gospodara sistema ili u pravilima sistema. No, kada se sistem urušio, urušile su se i same vrijednosti. Temelj im je bio previše nestalan i labilan. Nastali je kaos, pljačka, grabež, međusobna razračunavanja. Koja je dakle alternativa jednog modernog demokratskog društva? Jednostavna. Ili će stalno biti na granici i u opasnosti da mu se uruše vrijednosni temelji na kojima postoji, pa će biti novih „Agrokora“, ovisnosti, netolerancije, ili će u svom obrazovanju i odgoju budućih generacija upućivati na neki autoritet, Boga ili savjest, koji jedino mogu izdržati povijesne stranputice u koje može upasti svako društvo, pa tako i ono hrvatsko. Trećeg puta izgleda da nema. Ne može pomoći ni priziv na nekakve proceduralne pogreške.

 

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *