IZAZOVI „KULTURE RAZVODA“

Svaka sreća želi biti vječna, no najviše to želi biti sreća u intimnim odnosima. Iskustvo i
istraživanja pokazuju da mladi ljudi na prvo mjesto ljestvice želja stavljaju želju za
stabilnom obitelji i dugotrajnom i uspješnom partnerskom vezom. Obzirom da su svjesni
kako mnoge veze brzo propadaju, nastoje od najranije dobi eksperimentirati s raznim
partnerima kako bi pronašli onog najpoželjnijeg. Pokazuje se, međutim, da, usprkos
tomu, mnogi tako izgrađeni partnerski odnosi brzo propadaju. U Hrvatskoj svaki četvrti
ili treći braka završava razvodom, u Njemačkoj gotovo svaki drugi. I tako se „ples“ želja
i težnji nastavlja, te vrlo često ne prestaje ni sa sklapanjem braka. Zašto je čovjek postao
toliko nesposoban za bilo kakvu trajnu vezu? Tvrdnja kako nekada brakovi nisu bili
nimalo bolji od onih današnjih samo nastoji prikriti današnju krizu braka. Slično kao i
tvrdnja da su nekada brakovi bili trajniji jer je žena ekonomski bila puno ovisnija o mužu.
Možda su ovakva ekonomska međuovisnost, kao i veće zapošljavanje i emancipacija
žena donekle utjecali na veću, odnosno manju stabilnost brakova. Ali se može postaviti i
pitanje: jesu li naši djedovi i bake možda imali veću toleranciju na frustracije i veću
spremnost praštanja, možda čak i zahvaljujući njihovoj kršćanskoj vjeri?
 .
1. Lažno oslobađanje
Nedvojbeno je odlučujući čimbenik otuđenja u modernim partnerskim odnosima sve veća
fleksibilnost u poslu, kao i prisilna mobilnost radnog mjesta, što mnoge prisiljava raditi
daleko od mjesta boravka vlastite obitelji. Nužnost da oba partnera budu zaposleni kako
bi prehranili obitelj utječe na osjetljivost i možda pojačanu agresivnost unutar zidova
vlastitog doma. Otuda težnja „negdje drugdje“ potražiti emocionalnu ravnotežu. Vrijeme
studija i stručnog osposobljavanja uvelike se produžilo. Zašto čekati na zadovoljenje
emocionalnih i seksualnih potreba do pronalaska „pravog“ partnera? Tzv. „generacija
prakticum“ sve više ulazi u provizorne odnose i priječi odgovorno zasnivanje obitelji.
Mladi čovjek živi tako da mu uvijek sve opcije ostaju otvorene, dok pri tome ne ostari.
Sve više pojavljuje se fenomen rastave parova koji već desetljećima žive zajedno, te se
pozivaju na veliku dozu dosade koja se ustalila u njihovom braku. Osim toga,
zahvaljujući produljenju životnog vijeka i boljoj zdravstvenoj skrbi, danas brakovi mogu
trajati duže nego nekada. Produljuje se vrijeme u kojem partneri moraju podnositi
uzajamne slabosti i hirove. Doživotni brak postavlja visoke zahtjeve suživota. Nikakva
rutina ne dolazi u obzir. Visoki zahtjevi pretaču se u velika očekivanja među partnerima
na svim područjima, u spolnosti, ljubavi, zabavi, zaradi, društvenom statusu. Za razliku
od nekada, život udvoje bez ikakve formalne veze, kao i rastava, više ne izazivaju
društvenu odbojnost. Rastava se izjednačuje sa slobodom. Medijska zvijezda postaje onaj
tko iza sebe ima više brakova koji su trajali samo nekoliko mjeseci. To samo govori u
prilog činjenici da trajno „oslobađanje“ iz postojeće veze zapravo nije nikakvo
oslobođenje.
 .
2. „Kultura razvoda“
Imajući u vidu sve moguće razloge zbog kojih javno mnijenje bespogovorno prihvaća
tzv. „kulturu razvoda“, teško pada bilo kakvo kritičko suočavanje s njom. Nepobitna je
činjenica da „kultura razvoda“ postaje ne samo individualno-duševni problem, nego sve
više postaje eminentno društveno-politički problem koji nameće neka nova pitanja: kako
je moguće naučiti nadvladavati konflikte i krize, te u tome „uvježbati“ životne partnere,
kako ih „učiti“ ih pomirenju i praštanju? Slična pitanja učestalo su postavljana na jednoj
konferenciji o obiteljskoj politici u Pragu. Ondje je definitivno opovrgnuta teza kako su
vjernici, u odnosu na nadvladavanje obiteljske krize i izbjegavanje razvoda, uglavnom
bolje „opremljeni“ ili su u boljem položaju nego oni koji ne vjeruju. Biskup Peter
Kohlgraf iz Mainza, u svojoj knjizi „Oprostiti i pomiriti se“, tvrdi kako slutnja da
poznavanje Svetoga Pisma, redovito slavljenje Euharistije ili neki drugi crkveni
angažman samo po sebi ne čine nekoga moralno odgovornom osobom. Za jedan proces
pomirenja nije dovoljno znati kako Bog od svakoga zahtijeva spremnost za pomirenje.
Vjerski stavovi i načela ne koriste, ako netko u svojoj nutrini nije „utjelovio“ spremnost
za pomirenje. Dakle, tvrdi biskup, više nije dovoljno govoriti što je dopušteno a što nije,
ili pak samo tražiti krivca za propast braka i obitelji. Crkva, naprotiv, mora u svojim
savjetovalištima i pripremama za brak intenzivnije i stručnije uključiti psihološka i
psihoterapeutska znanja koja ljudima mogu pomoći u nadilaženju nesporazuma koji vode
u krizu.
 .
3. Brak kao proces
U problematici međuljudskih odnosa, pa tako i onih u braku, samo izvježbano znanje nije
dovoljno. Tu više pomažu iskustva zajednice, konkretni životni primjeri ili uzori, na
kojima ljudi mogu doživjeti kako se događa proces pomirenja i opraštanja, čak i onda
kada se to čini nemogućim. Biskup Kohlgraf „iz pepela“ izvlači ideju koju je davno
izrekao veliki teolog Bernhard Häring, kako brak treba shvatiti kao jedan „proces
učenja“. Brak nije samo onaj „Da“ kojega u jednom trenutku partneri izmjenjuju te time
brak postaje pravno valjan, nego brak „nastaje“ s vremenom, ovisno kako se odnosi u
njemu razvijaju. Jer, kriza u braku i obitelji ne događa se uvijek zbog pojedinih
neslaganja ili povreda. Ona najčešće nastupa nakon dugogodišnjih sebičnih načina
ponašanja koji drugoga konstantno vrijeđaju i opterećuju. Ideja da je brak proces, a ne
samo čin pristanka, nikada nije prihvaćena od strane Crkve, ali samo zato jer se njome
htjelo promijeniti crkvenu praksu proglašenja ništavnosti ženidbe. Ova ideja, međutim,
ako znači da bi praksa Crkve u pripremanju mladih ljudi na brak trebala više koristiti
iskustva ljudi u nadvladavanju konflikata, ali i znanje psihologa i psihoterapeuta u tome
kako naučiti praštati i miriti se, zacijelo nije odbačena, naprotiv, predstavlja ozbiljan
izazov crkvenoj praksi. Religiozna, kršćanska perspektiva u svemu tome itekako može
mnogo pomoći, na neki način proces pomirenja podržati i stimulirati. Jer, prema riječima
psihijatra i neurologa Konrada Straussa, kako pri međuljudskim duševnim ranjavanjima
tako i kod pomirenja dotičemo transcendentalnu dimenziju. Kada opraštanje uspije, u
međuljudskim odnosima otvara se odnos prema Bogu. Za razliku od ispovijedi, koja cilja
samo na izlječenja počinitelja zla, proces pomirenja daje kako počinitelju tako i žrtvi
šansu u ozdravljenje. Zato je u pokušajima nadvladavanja „kulture razvoda“ manje važno
tražiti krivce. Važnije je otvoriti neke nove putove govora, počevši od onog ideala trajnog
braka, vjernosti i ljubavi, koji je uglavnom prisutan u dušama pri sklapanju braka, ali,
kako tvrdi papa Franjo, ne zaboraviti stvarnost. A stvarnost kaže da će se prije ili kasnije
ljudi u braku suočiti s potrebom praštanja i pomirenja. Tome ih valja naučiti.
Zar onda nije logično da se u pripravu za brak uključi i politika, ako ničim drugo a onda
sviješću da brak nije samo intimna stvar dvoje ljudi te da njihov suživot itekako utječe na
zdravlje društva. Nijednom društvu ne može biti svejedno kakvi će biti odnosi unutar
obitelji. Još manje mu može biti svejedno ako se veliki broj građana ne usuđuje ući u bilo
kakve trajne veze, kao što su one u braku. Nespremnost trajnog vezivanja ukazuje na
nedostatak sigurnosti, odgovornosti, spremnosti na odricanje. A svakom društvu i svakoj
politici važno je da se građani osjećaju sigurno, važno im je imati građane s visokom
dozom odgovornosti, prije ili kasnije društvo i politika tražiti će od svojih građana
nekakvo odricanje u korist zajedničkog dobra. Sve to ne pada s neba. Traži se naporan
rad u oblikovanju građanske svijesti. Ozbiljna politika ne može se zadovoljiti time da
svoje građane smatra samo glasačkom mašinerijom. A da ne govorimo o školi, koja bi
trebala više pozornosti posvetiti učenju o vrijednosti praštanja. Kako kaže papa Franjo:
prvi korak svakog susreta nije osjećaj krivnje, nego osjećaj stida zbog vlastitog lošeg
ponašanja. To čovjek mora naučiti od malih nogu. Sramiti se zbog vlastitog nedoličnog
ponašanja temeljna je moralna kvaliteta, od dječjeg vrtića do života u braku.
 .
Josip Grbac
Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *