JESMO LI PUNOLJETNI?

 

Jedno od najvećih postignuća u povijesti čovječanstva koje se dogodilo u eri prosvjetiteljstva bila je spoznaja da je čovjek, obzirom  da je obdareno razumom, „punoljetno“ biće, sposoban neovisno odlučivati o samome sebi, o svom ponašanju, o tome kome i kada vjerovati. Štoviše, moderna Europa upravo se ponosi time što je, doduše godinama kasnije, spoznala i usvojila činjenicu da  je čovjek, na temelju svojega znanja i savjesti, sposoban samostalno odlučivati o samome sebi, te da se upravo u tim sposobnostima nalazi temelj njegova dostojanstva. U tome leži i kolijevka demokracije, tj. pravo svakoga pojedinca da na izborima glasuje za onu vladu koja mu se čini najsposobnijom. Apsolutistički načina vladanja otišao je u ropotarnicu povijesti, a na scenu je stupio punoljetni građanin koji je sposoban odlučivati kako o samome sebi tako o pitanjima od šireg društvenog značaja. Čak je i Crkva prepoznala važnost te građanske svijesti o „punoljetnosti“ svakog pojedinca, te je njegovu savjest, koja se temelji na čovjekovom razumu i znanju, prepoznala kao „glas Božji“ u čovjeku.

 

  • Politika kao skrbnik

U najnovije vrijeme opažamo fenomen da politika sve više nastoji postati neki „surogat roditelj“ pojedinca, skrbnik koji će mu u svakom trenutku moći reći što mu je činiti. Kao da uopće ne računa s činjenicom da je svaki pojedinac u principu punoljetna osoba, sposobna odlučivati o vlastitom dobru. Politika nastoji sugerirati koliko bi mesa ili povrća pojedinac trebao jesti svakoga dana, čega bi se trebao odreći, što je najbolje za njegovo zdravlje. Kao da pojedinac nije sposoban samostalno i zrelo sagledati valjanost onoga što radi i posljedice koje može izazvati takvo djelovanje. Ovo političko uplitanje u osobni život pojedinca još se povećalo unutar Europske unije, kada nam čelnici u Bruxellesu nastoje propisati koje je hrana zdrava a koja nije, kako odgajati djecu i kakvu im naobrazbu omogućiti, kako moramo skupljati otpad, koja pravila uvesti protiv pušenja, koje vjerske simbole smijemo upotrebljavati u javnosti, kako se odnositi prema manjinama, hendikepiranim osobama, prema nasilju u obitelji. Kao da smo mala djeca koja svojim razumom ne bi mogli ništa od toga učiniti. Kao da je punoljetnost građana nestala iz svijesti politike, kako nacionalne tako i europske.

 

  • Osobni podaci i zdrav razum

I ono što se u posljednje vrijeme događa po pitanju zaštite osobnih podataka kao da se uklapa u ovaj scenarij. Na političkoj razini odlučena su nova pravila na tom planu. Otvoriš računalo i najprije se pojavi zahtjev za potvrdom da se tvoji podaci smiju koristiti. Institucije i poduzeća obvezatni su dobiti privolu da te podatke i nadalje koriste. Iznenađuje kako malo povjerenja u razumnost ljudi i građana postoji kod političkih, gospodarskih, trgovinskih i internetskih vlastodržaca. Ako želim preko interneta kupiti pulover, moram, naravno, prikazati broj koji nosim i broj bankovnog računa. Inače se kupnja ne može obaviti. Nešto što zvuči sasvim normalno. Ako neko poduzeće zatraži od svojih zaposlenika da kažu koju krvnu grupu imaju, to nailazi na iznenađenje kod ljudi. Dakle, ne iznenađuje nas što netko, radi vlastitog profita od nas zahtijeva broj odjeće koju nosimo i broj bankovnog računa, tj. podatke s kojima može itekako manipulirati. Ali nas iznenađuje ako ta ista tvrtka pri zapošljavanju zaište od zaposlenika kakvu krvnu grupu imaju, iako je jasno da taj podatak može poslužiti samo ako se ukaže potreba za darivanjem krvi i ne može poslužiti nikakvim manipulatorskim ciljevima. To govori zdrav razum i nije, od strane politike, potrebna nikakva zabrana davanja takvih podataka. Dovoljan je zdrav razum. U čemu je onda razlika?

 

  • Pitanje novca i moći

Očito je razlika u novcu. Ako nekome kažem koju krvnu grupu imam, on od tog podatka ne može imati nikakvu materijalnu korist, osim ako mu, ne daj Bože, baš moja krv treba za spašavanje života. No, ako podatke dajem Facebooku, Goggle-u, Twitteru i sličnima, kako bih se koristio njihovim uslugama koje malo koštaju, valja znati da ništa nije besplatno. Ako su te usluge jeftine, korisnik će na drugi način plaćati puno više, svojim osobnim podacima. I to govori zdrav razum. Ako je nekome svejedno hoće li ove mreže njegove podatke koristiti u nekakve promidžbene svrhe, može ih i dalje nesmetano koristiti. Tko to ne želi mora povući logične posljedice i otkazati suradnju. Ali se politika umiješala tek kada su posrijedi bili novac i moć u korištenju tih podataka. Nije potrebna politika kako bi ljude sprječavala od svakoga zla. Država i politika nadležne su za održavanje mirnog suživota građana, što građanin kao pojedinac, uz najbolju volju, ne može. Ali mnogo toga drugoga politika mora prepustiti građanima, ako ih drži „punoljetnima“. Bog je čovjeka stvorio za slobodu, bez ikakvih uvjeta. Jedino takav čovjek može biti istinska slika Božja. Svakako nije Bog želio čovjeka koji će cijeli život biti nezreo i potreban da mu politika ili bilo tko drugi nameće pravila u svim segmentima života. To djeluje pomalo ponižavajuće za čovjeka i zrelog građanina. Pa valjda nismo svi odjedanput postali „maloljetni“.

.

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *