KULTURA BEZ SRAMA

 

Na društvenim mrežama i informativnim službama svatko sebi može stvoriti vlastiti široki prostor u javnosti i na taj način sve i svašta plasirati u medijski prostor. Neki sadržaji, kako u tekstu tako u slici, izazivaju osjećaj srama kod čitatelja ili gledatelja. Doduše, za razliku od nekih istočnih azijskih kultura, mi živimo u kulturi koja gotovo ne poznaje osjećaj stida ili srama, mi smo više usredotočeni na pitanja o tome što je pravedno ili nepravedno, a manje nam je važno hoćemo li nečime „izgubiti obraz“. Ipak, osjećaj srama nije potpuno nestao iz zapadnjačke kulture, iako mnogi uporno nastoje nadići granice stida te se uporno razgolićuju, prvenstveno s ciljem da samoga sebe prikažu važnijim i pametnijim.

1. Ograničiti širenje mržnje?

Poput epidemije širi se besramnost u raznim huškaškim komentarima i onima koji potiču na mržnju. Kreatori takvih komentara često se koriste mogućnošću anonimnosti na društvenim mrežama. Spremni su zbog toga žrtvovati i vlastiti identitet. Stoga se postavlja pitanje ustroja nekih zakona koji će moći naložiti autorima takvih huškaških sadržaja, te tekstova i slika koji potiču na mržnju, da ih uklone s društvenih mreža. U Njemačkoj je to postalo jedno od važnijih političkih i etičkih pitanja. Tu se, međutim, odmah postavljaju neka dodatna pitanja na koja je teško naći odgovor. Kakvim se kriterijima voditi u ovom procesu? Treba li pozornost usmjeriti prvenstveno na politički nekorektne izjave i njih ukloniti iz javnosti, što ostavlja dojam svojevrsne cenzure, a ostaviti na miru i ne dirati sve ono što se ne tiče šire javnosti, sve ono što je doduše neprimjereno, a koristi se u osobnim razgovorima, te se i to plasira u javnost? Osim toga, ubrzano se rađa poimanje da sve ono što je dopušteno „velikima“, „uglednima“  i „moćnima“, mora postati dopušteno svakom pojedincu. Ako se to ne dopusti, neće li ispasti da huškanje i širenje mržnje prosuđujemo „dvostrukim“ kriterijima?

2. Upitni kriteriji prosudbe

Ovaj problem tiče se svakako, a možda i prvenstveno, jednog raširenog obezvrjeđivanja i čak ismijavanja vjerskih osjećaja na raznim pozornicama, satiričkim predstavama ili javnim glasilima, internetskim portalima. Posebno popularno postaje izrugivanje kršćanskih sadržaja, čak i širenje osjećaja mržnje i nepodnošljivosti u odnosu na kršćane i vjernike. Nedavno je jedan u Turskoj uhapšeni novinar pape nazvao „reakcionarima u staroj vreći“, a kršćansku dogmatiku, dakle onu granu teologije koja izlaže temeljne kršćanske istine, nazvao „ezoterijskom bezvrijednošću“. Nitko od crkvenih velikodostojnika ili laičkih udruga, međutim, nije se usudio podići optužnicu za huškanje ili širenje mržnje. Obrazloženje za to bilo je kako takva optužnica nije imala nikakve šanse da uspije u njemačkom pravosuđu, te bi se na Crkvu, njezine predstavnike i udruge gledalo kao na nekoga tko vlastitu moć zlorabi za provođenje cenzure. Zar nisu i poznate karikature proroka Muhameda bile svojevrsno huškanje i širenje mržnje? Očito, kriteriji koji općenito vrijede za ocjenu radi li se o huškanju i širenju mržnje ipak ne vrijede kada se radi o vjerskim sadržajima, istinama i svetinjama. To posebno vrijedi kada se radi o kršćanskoj religiji. Na tom planu uvijek posežemo za floskulama o apsolutnom pravu na „slobodu mišljenja“ i  „slobodu umjetničkog izražavanja“. Svi mogući povijesni razlozi govore u prilog tome da te slobode moraju postojati. Ali postoji mnogo razloga koji govore u prilog tome da neke granice na tom polju moramo definirati i postaviti. Pogotovo danas kada je u mnogim krajevima svijeta sloboda vjere kršćanima oduzeta, i to samo zato jer su kršćani. Naša posvema „tolerantna“, ali često neosjetljiva i „lijena“ javnost trebala bi o tome ozbiljno razmisliti. Američko pravosuđe odlučilo je tako odlučno i drastično kažnjavati svaki pokušaj ismijavanja svetih istina islamske vjeroispovijesti ili bilo kakvo kaljanje islamskih bogomolja. Sud u Floridi osudio je 37-godišnjaka Michaela Wolfa na 15 godina zatvora jer je upao u jednu džamiju i po njoj razbacivao komade svinjskog sala koje je u islamu smatrano nečistim. Tko bi se usudio nešto zamjeriti dotičnom sudu? Opravdano nitko! Pitam se samo da li bi dotični Michael bio ikako sankcioniran da je nešto slično pokušao učiniti u kršćanskoj bogomolji. Pretpostavljam da bi ga se opravdalo tvrdnjom kako i on ima „pravo na slobodu mišljenja“ ili „umjetničkog izražavanja“.

3. Hrvatski problem

U Hrvatskoj taj Michael ne bi bio osuđen. Štoviše, da je tako nešto učinio u katoličkoj crkvi možda bi dobio nagradu za originalnost umjetničkog izražavanja. Postavilo bi se klasično pitanje: zar ne živimo u demokratskom društvu u kojemu se, navodno, neki ne diraju niti kritiziraju. Postoje očito povlaštene „kaste“ u Hrvatskoj. Među njima su svakako novinari, kulturnjaci, umjetnici i oni koji sami sebe takvima smatraju.. Imaju pravo na sve. Bez obzira na sve druge. Drugi smiju biti samo promatrači. Čak i ako čine veliku većinu jednog naroda. Zar nije apsurdno kada se čelnik jedne velike stranke u Hrvatskoj usudi reći kako u Hrvatskoj vlada veća cenzura nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, dok se istovremeno sustavno izruguju sadržaji, ljudi i udruge koje promiču neke temeljne vrijednosti kao što je npr. obitelj?

4. Obrnuta cenzura u Hrvatskoj

Naravno da postoji cenzura u Hrvatskoj. Ali u sasvim obrnutom smislu nego što to misli ovaj političar. Postoji cenzura u odnosu na sve one sadržaje koji su na ikakav način povezani uz kršćanski svjetonazor, uz domoljublje, uz one vrijednosti koje čine osnovu postojanja naroda i društva, kao što su obitelj, brak, obrana dostojanstva svakog života. Itekako postoji u Hrvatskoj potreba reguliranja ponašanja, pisanja i iznošenja vlastitih stavova na društvenim mrežama i u dnevnim glasilima kada se u tome prijeđe granica omalovažavanja drugoga i drugih, kada to postane huškanje na linč, vrijeđanje osobnosti nekoga, ismijavanje nečijih svetinja. Ako smo, opravdano, jednodušno osudili neprimjerene izjave jednog vjeroučitelja u školskom razredu, kako ćemo postupiti kada netko na sceni kazališta, gdje svi imaju pristup, sustavno izruguje kršćanske vrijednosti i svetinje, domoljublje izjednačava sa ksenofobijom ili ga predstavlja kao produkt nekakve ekstremne desnice ili klerikalizma? Zar to nije slično onom Michaelu koji u Floridi razbacuje svinjsko salo po džamiji? Ili je to, kako će vjerojatno biti predstavljeno u medijima, avangardni i originalni iskorak jednog „genijalnog“ umjetnika, pa nam ne preostaje drugo nego da se ili prisilno divimo takvom stvaralaštvu, ili da…šutimo. Možda smo zaista zakoračili u jednu kulturu koja ne poznaje stid ili sram, tj. u jednu kulturu u kojoj nastojanje da se očuva „čisti obraz“ više nema nikakvu cijenu. Najvažnije je izazvati nekakvu reakciju u javnosti. A očito je najbolji način da se to postigne tako što ćemo bezobzirno i uporno nastojati ismijati upravo ono do čega još uvijek drži velika većina ljudi u Hrvatskoj. To pak nije nikakva demokracija nego jednostavno jednoumlje. A u svakom jednoumlju većina je uvijek prisiljena na šutnju. Gospodine političaru imate pravo: ako u Hrvatskoj postoji cenzura ona je to ista ona koja je vladala u Hrvatskoj tijekom razdoblja jednoumnog komunizma. Samo što, srećom, nema više golih otoka!

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *