Župa Umag » NE LAŽI!!!… ILI IPAK?

NE LAŽI!!!… ILI IPAK?

 

„Ne laži!“ – glasi rezolutno osma Božja zapovijed. Čovjek ipak uporno upravo to čini. Psiholozi tvrde da svaki čovjek to čini prosječno dva puta na dan. To mogu biti uglađene ili dobronamjerne laži koje nikome ne štete, ne vrijeđaju partnera u dijalogu, a mogu to biti i tzv. poluistine. Laž je po definiciji  svjestan čin koji smjera na zavaravanje drugoga s lošom namjerom. Tvrdi filozof Hugo Grotius da je laž kada nekome govorimo neistinu iako znamo i svjesni smo da taj dotični ima pravo na potpunu istinu. Tako npr. liječnik, kada je svjestan da bi govorenje istine pacijentu imalo posljedicu da pacijent odbije daljnje terapije, pa mu zbog toga ne kaže svu istinu ili mu sakrije istinu, ne laže. On samo smjera na veće dobro pacijenta. Već to dovoljno pokazuje da laž nije tako jednostavan pojam. Tako ni sama Biblija ne donosi jednoznačan odgovor na to što je istinska laž, koju mi kršćani definiramo kao grijeh.

1. Biblija i laž

U Bibliji nailazimo na više slučajeva kada se laž tolerira, pogotovo ako ona pomaže zaštiti nemoćnih od nasilja moćnih. Tako je egipatski faraon naložio hebrejskim primaljama da ubiju svako hebrejsko muško novorođenče, što primalje nisu poslušale. Kada ih je faraon pozvao na račun rekle su kako se hebrejke tako brzo porode da one i ne stignu do njih. Zgoda završava riječima kako je Bog nagradio neposlušne primalje. Bog je čak nagradio laž koja je zaštitila novorođeni život. I Jakov, praotac židovskog naroda, prijevarom se prikazao ocu kao prvorođenac i prisvojio očev blagoslov. Njegova se prijevara tolerirala jer je imao postati praotac izabranog naroda. Čak se pozitivno ocjenjuje čin Judite koja je uz pomoć laži prevarila Holoferna, asirskoga vojskovođu, kako bi spasila vlastiti narod. Obzirom da su ovakvi slučajevi teško spojivi s osmom Bojom zapovijedi „Ne laži!“, Martin Luther preformulirao je tu zapovijed i tvrdio da one želi reći: „Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga“. Tako i mi danas izgovaramo tu zapovijed. Na drugim mjestima Biblija jasno osuđuje laž. Kada Kajin Bogu laže kako ne zna gdje mu je brat, nakon što ga je ubio, Bog odmah razotkriva laž. Za evanđelista Ivana otac laži je sam Sotona. Tko laže i nije pošten automatski se svrstava na stranu Zla. I Petar je lagao kada je tri puta zatajio da poznaje Isusa. Njemu laž biva oproštena nakon što se je pokajao. Iz ovih tekstova dadne se naslutiti da je laž gotovo nezaobilazna stvarnost ljudskog života. Jedino može donekle biti prihvatljiva ako služi zaštiti nemoćnih protiv nasilja moćnih ili ako na neki način omogućava djelovanje Božje. Teško je, dakle, iz biblijskog nauka iznjedriti neki zajednički stav u odnosu na laž. Ali, jedno je ipak sasvim jasno i sigurno: laž je uvijek neprihvatljiva ako šteti dobru zajednice i dovodi ga u opasnost.

2. Filozofija i laž

I filozofija se uvijek mučila s poimanjem laži. Sv. Augustin i Immanuel Kant smatrali su da je laž uvijek neprihvatljivo zlo, čak i kada ona nikome ne nanosi štetu. Izgleda da je antička filozofija drugačije gledala na cijelu stvar. Platon govori o tzv. spasonosnoj laži. Kada bi istina nekoga teško opteretila, smatra on, ili ako netko nije sposoban istinu shvatiti, onda bi laž bila dopuštena. I u 17. stoljeću probila se ideja kako je laž istinsko zlo samo kada se uz pomoć laži drugima uskraćuju neka prava. „Što ne šteti, dopušteno je“, glasi pravilo ove teorije. To vrijedi čak i za životinje. Kamufliraju se, varaju, samo kako bi preživjele. Tko u životinjskom svijetu „laže“, živi dulje! No, ovdje je u igri instinkt. Ali čovjek, kao razumno biće, može uz pomoć moralnih spoznaja i samoj laži postaviti neke granice. Ima i modernih filozofa koji tu činjenicu zaboravljaju, kao da bi ljudski suživot bio nemoguć bez laži i obmana. Kao da smo biološki predodređeni na laž. Više ne bi bilo prioritetno pitanje smijemo li lagati, nego samo kome i koliko dugo smijemo lagati. I ovdje se nameće ideja da bi neka „uljudna“ laž bila dopuštena. No, čak i u tom kontekstu laž je svakako nedopuštena pri obavljanju javnih službi. I njemački proizvođači automobila lagali su oko ispušnih plinova, s ciljem većeg zapošljavanja, ali, ipak, unatoč tom opravdanom cilju, osuđeni su zbog laži.

3. Politika i laž

Niccolo’ Macchiavelli u 16. stoljeću tvrdio je kako svjetovni knez ne mora imati nikakvih moralnih strahova ili dvojbi ako se služi lažima u politici. Ratna propaganda u posljednja dva svjetska rata pokazala je da se taj naputak doslovno primijenjivao. Možda nije puno drugačije ni danas, ako pratimo predizborne promidžbe. Izbori se rijetko dobivaju činjenicama. U drugi plan pada pitanje što je istina ili laž, a odlučujuću ulogu ima pitanje sviđa li mi se nešto ili ne: ono što mi se sviđa je istina, ono što mi se ne sviđa je laž. Drugim riječima, laž je prečesto postala instrument moći i u demokraciji. Kakve će to dalekosežne posljedice imati po demokraciju nije jasno. Zasigurno neće pozitivno djelovati na stupanj povjerenja građana u državne institucije, a izgledno je i da neće pozitivno utjecati na solidarni društveni suživot. No, problem laži u vršenju političke službe nije iznenađenje. Dezinformacija i informacija konkuriraju u javnosti već mnog stoljeća, barem od trenutka tiskanja prve knjige. Mediji su i danas itekako spremni širiti političke laži. Zagovornici Brexita svoju su politiku temeljili na izmišljenim brojkama, Erdogan i njegovi istomišljenici čine isto, a da ne govorimo o Trumpu i Putinu.

4. Laž u Hrvatskoj i dostojanstvo čovjeka

Jer, jednom riječju, kada čovjeku lažem, vrijeđam njegovo dostojanstvo. Sjećam se da je vrsni komičar Roberto Benigni, objašnjavajući Deset Božjih zapovijedi, rekao kako sedma zapovijed koja zabranjuje krađu kao da je stvorena za Talijane. Mi uz tu zapovijed možemo reći kako je i osma zapovijed kao stvorena za nas. Lagalo se i laže se o ugroženosti svih mogućih manjina u Hrvatskoj, o opravdanosti Domovinskog rata, o tome tko je bio žrtva a tko agresor, lagalo se o Agrokoru, laž je postala nezaobilazna u mnogim medijima, Internet-portalima, a da ne govorimo o predizbornim promidžbama. No, ipak nije to ništa novo o čemu bi vrijedilo previše trošiti riječi. No, kada premijer Andrej Plenković uporno tvrdi kako je pročitao Istanbulsku konvenciju i kako u njoj nije našao ništa što bi upućivalo na prikrivenu namjeru uspostave rodne ideologije, onda se dvojim: ili ne zna čitati ili ne razumije ono što čita. Ako nije to, onda govori neistinu dok obnaša državnu službu. Jer. to što on ne vidi vidjeli su mnogi drugi, intelektualci i obični građani. Izvjesno je da će Konvencija biti ratificirana. No, Plenkoviću bi bilo pametnije da je rekao kako nas na to prisiljava Komisija EU ili kako to čini s ciljem da ova Vlada ostane na životu. To bi bilo razumljivije. Inače vrijeđa dostojanstvo svakoga tko zna čitati i nastoji otkriti ne samo što izričito piše nego malo dublje interpretirati kako riječi tako i namjere i smisao riječi. Jednako tako laže Davor Bernardić kada tvrdi kako neće Crkva pisati novi Zakon o prekidu trudnoće. Jer, ministar je rekao samo kako će i Crkva biti uključena u raspravu o novom Zakonu, a nije rekao kako će ga Crkva pisati, niti to itko u Crkvi ima namjeru učiniti. To nije politika, nego politikantstvo. Što reći, osim da je i pred dva tisućljeća i Poncije Pilat radije oprao ruke nego pogledao istini u oči. Pa neka netko kaže da smo od toga daleko odmakli!

 

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *