NOGOMET, I „VIŠE“ OD NOGOMETA

Ako postoji nešto što Hrvatsku može zaista ujediniti onda je to nogomet. Svaka čast svim ostalim sportovima i njihovim uspjesima, koji su često nepravedno zapostavljeni, nogomet je u Hrvatskoj, kada igra reprezentacija, ipak „karta više“. Na površinu izbijaju gotovo sve emocije koje su inače potisnute u pozadinu, kojih se katkada ljudi srame ili ih ismijavaju. Kada će to inače odrasli ljudi, pogotovo muškarci, pustiti suzu osim kada reprezentacija pobijedi ili izgubi, pogotovo kada se radi o nekim ključnim utakmicama?  Kada ćemo doživjeti takvo oduševljenje kao ono koje je prisutno na trgovima i kafićima gdje manje ili veće grupe zajednički navijaju za „vatrene“? Kada inače s toliko ponosa mašemo hrvatskim zastavama, vješamo ih na automobile i prozore? Jedino u takvim slučajevima na scenu stupa istinsko domoljublje, neopterećeno mitovima iz prošlosti, onaj čestiti ponos koji je uobičajen u mnogim drugim narodima, a u Hrvatskoj često potisnut u pozadinu, a nerijetko izjednačen s nekakvim šovinizmom ili nacionalizmom. Eto zašto smatram da je nogomet, kada igraju „vatreni“, za mnoge ljude u Hrvatskoj „malo više“ od samog nogometa. I to „više“ nije nipošto negativno, naprotiv!

  • Godina „debelih krava“

Za velike nacije, poput Njemačke, Francuske, Brazila ili Španjolske, nekako je „normalno“ da u većini slučajeva njihove reprezentacije pobjeđuju. Imaju deset ili dvadeset puta više stanovnika nego Hrvatska, puno širi izbor igrača, neusporedivo veća financijska sredstva. One gotovo uvijek izbijaju na vrh. I logično je da su očekivanja ljudi i igrača uvijek velika. Pa i razočaranje zbog neuspjeha veliko. No, Hrvatska je mala zemlja, ali s takvim nogometnim talentima na kojima nam zavidi cijeli svijet. Naravno, ova situacija nastupa povremeno, mijenja se s generacijama igrača. Postoje i u nogometu one biblijske „debele i mršave krave“ koje se u malim zemljama češće izmjenjuju nego u velikim nacijama. Ova je godina za Hrvatsku zaista godina „debelih krava“. Iznjedrila je istinske nogometne znalce. U tehničkom smislu riječi možemo pobijediti svakoga. Drugo je pitanje koliko ova svijest može biti prisutna u glavama igrača jedne malene zemlje kao što je Hrvatska, za razliku od velikih nacija gdje je ona samo po sebi razumljiva. Biti svjestan vlastite moći nije stvar koja se događa od danas do sutra. Ona nije stvar samo igrača i selektora. U stvaranju ove svijesti mnogo ovisi i o instituciji koja iza svega stoji, a to je Hrvatski nogometni savez, koji se godinama unazad nije baš „proslavio“ nekim svojim potezima. Još više ova svijest ovisi o navijačima koji svojom upornošću i oduševljenjem samim igračima daju do znanja da u njih imaju neizmjerno povjerenje. Valjda se u Hrvatskoj jedino kod navijanja za „vatrene“ događa svojevrsna globalizacija solidarnosti. Na tribinama svi su jedno i jednaki, na trgovima svi jednako osjećaju, nitko nikoga ne sumnjiči, ne omalovažava, nitko nikome ne prijeti, nitko ne mrzi. Pa zar je onda čudno kada kažemo da je nogomet „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ kojom je i sam papa Franjo oduševljen?

  • Nogomet i društveni život

Zato je opravdano tvrditi da takva situacija koja se stvara oko „vatrenih“ može, ili bi trebala, imati značajne posljedice na društveni život u Hrvatskoj. Značajno je da su za vrijeme pobjeđivanja „vatrenih“ „utihnuli“ partizani i ustaše, lijevi i desni, čak su svakojake afere pale u drugi plan. Ni razne udruge nisu smišljale ili pronalazile svakojake razloge za raslojavanja u društvu i raspirivanje nesloge. A da ne govorimo o medijima koji su bili jednostavno primorani na svojim naslovnicama stavljati slike igrača, navijača, prognoze, očekivanja. Raznorazne nepodopštine, privatne i javne, zauzele su tek drugu ili treću stranicu. Odjednom nije bilo toliko bilo važno koji je to po redu brak neke razvikane zvijezde, tko se razveo ili pompozno oženio, tko je partnera ili partnericu, ženu ili muža prevario i s kime. Gotovo smo malo odahnuli i pomislili: daj Bože da to potraje. Naravno da sve to kratko traje. Na kraju krajeva, radilo se samo o „sporednoj stvari“ kakav je nogomet. No, čovjek u Hrvatskoj mora katkada malo otpočinuti od svega onoga što nam se svakoga dana servira na prvim stranicama novina, na televiziji i društvenim mrežama. I ne valja tvrditi kako se tu radi o nekakvim presudnim stvarima za Hrvatsku. Kao što nogomet nije presudan. Ali, za razliku od svega ostaloga, nogomet barem pronosi nekakve pozitivne poruke, sporta, etike, ljudskosti, radovanja, zajedništva, solidarnosti. Gdje se to drugdje u Hrvatskoj može tako intenzivno doživjeti?

  • Vrjednovati učinjeno

U ovom trenutku ne znam kako će daleko dogurati „vatreni“. Možda će i ispasti i daljnjeg natjecanja. Nadam se samo da neće, u slučaju ispadanja Hrvatske iz daljnjeg natjecanja, na scenu stupiti dežurni katastrofičari koji će pokušati sve što je napravljeno, odigrano i pobijeđeno, omalovažiti i posvuda tražiti krivce. Sjetimo se da je tako bilo kada je rukometna reprezentacija došla gotovo do kraja, ali nije uspjela uzeti zlatnu medalju. Jer, za očekivati je da će, u slučaju ispadanja, svi ovi gore nabrojeni isplivati na površinu i biti nevjerojatno glasni. Kladim se da će za ispadanje biti kriva Vlada, neka stranka, sasvim sigurno neka „ekstremna desnica“ možda čak i Crkva. Da, i Crkva, zašto ne? Pa selektor reprezentacije i većina igrača deklariraju se kršćanima. Dovoljno da ima onih koji samo čekaju na neki njihov „kiks“. Nisu bolje prošle ni prošle reprezentacije i njihovi selektori koji su imali značajne uspjehe, ali im se dogodio samo jedan poraz. Čovjek je nakon toga imao dojam da je sve prije, i dok smo pobjeđivali, bilo loše. Svi su odjednom bili jako pametni. Rijetki su nakon svega pomišljali na to da je, sve do poraza, hrvatski nogomet znao ujediniti ljude, izvući na vidjelo ono najbolje i najljudskije, stvoriti jedno pozitivno ozračje koje ne može stvoriti nikakav drugi čimbenik u Hrvatskoj. Šteta što sve te pozitivne stvari brzo zaboravljamo, pa time ostavljamo otvoreni prostor kritizerstvu, traženju „krivaca“, podjelama po svim mogućim osnovama, te se ubrzo nakon toga vraćamo u svakodnevicu koja nam je svima dobro poznata.

  • Nogomet čini ljude jednakima

Eto zašto Crkva ne može ostati imuna na sve što se događa s hrvatskim nogometom. Ponajprije zato jer su velika većina vjernika vatreni navijači reprezentacije. Ali i stoga jer se zalaže za promociju baš onih vrijednosti koje su na djelu gotovo samo u vrijeme nastupa „vatrenih“. Na navijačkoj tribini, sasvim isto vrijede i onaj čovjek koji je potpuno siromašan, i teški milijuner. Imaju iste osjećaje. Na isti način bodre svoje ljubimce. Čak su oba jednako odjeveni u kockaste dresove. Njihov glas ili poklik na tribinama jednako vrijedi. Može se razlikovati samo po jačini, nikako po statusu. Taj osjećaj jednakosti među ljudima, dok strepimo za rezultat utakmice, nešto je najljepše što nogomet može podariti. Svatko tko, na ikoji način i po bilo kojoj osnovi, nastoji pokvariti takvo raspoloženje i takve osjećaje, samo nanosi štetu ne samo nogometu nego i općoj društvenoj klimi u Hrvatskoj. Tko to čini namjerno, svakako je zlonamjeran i ne želi dobro Hrvatskoj. Stoga će svi istinski domoljubi biti i ostati poklonici i navijači „vatrenih“, bez obzira na krajnji rezultat. Zbog nogometa, ali i zbog onoga „više“ što oni svojim nastupima daju Hrvatskoj.

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *