„OČE NAŠ“ NA ISPITU

 

Žive rasprave izazvale su izjave pape Franje o tome treba li u molitvi „Oče naš“ promijeniti izraz „i ne uvedi nas u napast“. Papa se pri tome poziva na francuski prijedlog koji ovaj izraz mijenja i tvrdi da bi on trebao glasiti „ne dopusti da padnemo u napast“. Prema papinim riječima, Bog nije taj koji će čovjeka strovaliti u napast i jednostavno promatrati kako ovaj pada. Bog koji je prvenstveno Otac tako nešto ne čini. On je Otac koji čovjeku pomaže da se, nakon što je ovaj pao u napast, što brže pridigne. Onaj koji čovjeka uvodi u napast nije Bog Otac nego Sotona. Takvog Boga, koji je prvenstveno milosrdni Otac, kojemu se čovjek uvijek može s povjerenjem obratiti za pomoć, propovijeda Njegov Sin Isus. Bog Otac, poput svakog milosrdnog oca,  ne igra se samovoljno i površno, gotovo zlurado, sa dobrobiti vlastite djece. On ne „testira“, pasivno promatrajući, vlastitu djecu jesu li ona na pravom putu ili srljaju u propast. Mnogi vjernici diljem svijeta složili su se sa razmišljanjem pape Franje.

1. Riječi ili sadržaj riječi?

Izvan je svake sumnje da nešto „škripi“ između slike Boga koju nam predstavlja Isus i molbe da nas taj Bog ne uvede u napast, i to u molitvi koju  nas je taj isti Isus naučio. Postavlja se, međutim, pitanje smijemo li autentične Isusove riječi u njegovoj molitvi „Oče naš“ tako jednostavno izmijeniti kako bi se poklapale sa stilom i izričajima Radosne vijesti koju na mnogim drugim mjestima propovijeda Isus? Ima dosta teologa koji misle da to nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. I papa Benedikt XVI zalagao se za autentično i ispravno prevođenje izvornih tekstova. Zahtijevao je da se držimo doslovno originalnih riječi teksta i onda kada je očito da one idealno ne oslikavaju ono što se njima htjelo reći. Tako se u originalnim tekstovima liturgije kaže da je Isus umro „za mnoge“. Kasnije je to prevedeno „za sve“ ljude. No, očito je da je i prije smisao riječi bio kako je Isus umro „za sve“ ljude, te su vjernici to tako i shvaćali. Prema tome, svakako nije uputno zastupati nekakvo magično poimanje Boga sukladno krilatici „Ne daj Bože promijeniti niti jednu riječ ili jedan zarez!“ Svakako je primjerenije nastojati otkriti smisao onoga što se riječima htjelo reći. Dakle, i dok smo molili „Oče naš“ na klasičan dosadašnji način, nitko nije niti pomislio da je od Boga Oca doveden ikada u napast. Svi smo bili uvjereni da je napast djelo Sotone, a možda i nekih ljudi.

2. Je li promjena riječi rješava problem?

Za razliku od prijevoda liturgijskih tekstova, međutim, kod drugačijeg prijevoda molitve „Oče naš“ stvar nije tako jednostavna. Jer je Sveto Pismo prepuno slučajeva u kojima ljudi svoje iskustvo s Bogom shvaćaju i doživljavaju kao napast ili kušnju. Tako Bog Abrahama stavlja na kušnju: Je li tvoja vjera tako jaka da bi zbog nje mogao žrtvovati i vlastitog sina? I patnik Job je bio iskušavan. Sam Isus bio je od đavla napastovan u pustinji. A nitko neće tvrditi niti da je đavao bio jači od Boga niti da je Bog Otac poslao đavla da mu napastuje Sina. Upitno je, dakle, da li bi drugačiji prijevod molitve Oče naš „sanirao“ onu kontradikciju između slike Boga kao milosrdnog Oca i riječi u molitvi „Oče naš“. Barem ne na način kako to predlažu francuski biskupi. Time se problem samo „premješta“. Ako napasti dolaze od Sotone, da li to znači da je Sotona „jednakopravni“ protuigrač samomu Bogu, sposoban ograničiti i Božju svemoć? Problematika svakako ostaje neriješena. Možda i zato jer se vjernik mora pomiriti s činjenicom da, kada je u pitanju zlo i njegovo djelovanje u svijetu, određeni paradoks uvijek ostaje aktualan.

3. Što je napast?

Ovdje se radi i o terminološkoj pomutnji. Tako u njemačkom jeziku pojam „Versuchung“ znači i „napast“ i „kušnja“. Abraham i Job bili su iskušavani. Krist je bio napastovan. Hrvatski jezik razlikuje ove pojmove. Ali i kušnja i napasti mogu biti test povjerenja u Boga, test vjere. A takvih izričaja u Bibliji ima mnogo, ne samo u molitvi „Oče naš“. Dakle, problem svega možda je u tome što je u zapadnom svijetu moral postao svojevrsna sekularna instanca koja zamjenjuje Boga, kako tvrdi jedan teolog. Vjernici pojmove napast ili kušnja shvaćaju uglavnom u negativnom smislu, kao navođenje na zlo, na grijeh.  Sv. Ivan Vianney rekao je kako „Sotona napastuje samo one koji se žele ostaviti grijeha i one koji su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju – ne mora ih napastovati“. Ovo bi moglo biti temeljno polazište za svakoga tko sa stanovišta vjere i morala razmišlja o napastima. Napasti mogu imati i „pozitivni“ smisao: pokazuju da je čovjek za đavla ili za Zlo problem, da se ne da zavesti Zlom, da je za đavla ili za Zlo „tvrd  orah“. Mogu ukazivati na to da je kod onoga tko se osjeća napastovan vjera ipak jaka. Istinska napast ne smjera prvenstveno na moralni život. Istinska napast smjera na vjeru. Taktika je jasna: ako u nekomu uspiješ oslabiti vjeru, korak do nemorala je lagan i kratak. Đavao u pustinji nije Isusa htio navesti na nemoral.  On je htio u njemu oslabiti povjerenje u Oca nebeskoga. Zmija u Edenskom vrtu nije čovjeka napastovala tako što mu je ponudila ne znam kakve tjelesne užitke. Ona je u njima namjeravala umanjiti povjerenje u Boga, njihovu vjeru da Bog svojim zapovijedima njima želi samo dobro. „Vjeruješ li više meni ili Bogu?“, to je bilo temeljno pitanje u Edenskom vrtu i u pustinji. I čovjek u Edenskom vrtu i Isus bili su morano besprijekorni, bez grijeha. A napastovani su. Njihov krepostan život temeljio se na povjerenju u Boga. Vjera u Boga bila je temelj morala. Cilj napasti bio je uzdrmati taj temelj.

4. Napasti, kušnja, grijeh i vjera

Tek nedostatkom vjere moguće je upasti u grijeh. Protiv grijeha ne možeš se boriti samo tako što ćeš mukotrpno nastojati živjeti kreposno. Farizeji su bili itekako kreposni. A Krist ih je nazvao „obijeljenim grobovima“. U svom kreposnom življenju pouzdavali su se u Zakon, u vlastite snage, u vlastitu tobožnju superiornost nad Zlom. Ali nisu bili otvoreni za prihvaćanje Božje riječi. Tako je veliki mislilac Søren Kirkegaard ustvrdio kako nasuprot grijehu ne stoji vrlina. Suprotna grijehu je vjera. Besprijekoran život ne odaje istinsku vjeru. Napasti djeluju puno dublje. Na uzroke grijeha. A uzrok grijeha je sustavna sumnja ili nevjera u Boga, u  Njegovu providnost, njegovu brigu i ljubav za svakoga pojedinog čovjeka. Kod Isusovog napastovanja u pustinji ponavlja se drama iz Edenskog vrta. Ovdje čak i nije u prvom planu Isus. Ovdje je u prvom planu čovjek, tj. pitanje što čovjek može ili ne može učiniti, poštivati ili prekršiti Božju zapovijed. Jer đavao zna, kao što je znala i zmija, kako glase Božje zapovijedi. Ni jedan ni drugi ne kažu: „Ne slušajte što Bog govori“. To bi bio jeftini trik i mnogi bi ga prozreli. Napast se sastoji u iskrivljavanju Božjih zapovijedi: „Pa nije Bog tako mislio“, „Krivo ste shvatili Božje naputke“, itd. Možda bi autentični smisao riječi iz molitve „Oče naš“, bez obzira na upotrijebljene izraze koje sada nastojimo promijeniti, mogao glasiti: Oče, ne uvedi nas u tešku kušnju jer mi smo slabi ljudi, imamo povjerenje u Tebe, ali nam podaj snagu da kroz kušnju ne podlegnemo napasti posumnjati u Tvoju dobrotu! Ako je to smisao riječi, i ako netko s takvom namjerom moli, sumnjam da će promjena jedne ili dvije riječi promijeniti ono što je Krist u toj molitvi htio reći. A vjerujem da svi sa takvom ili sličnom namjerom izgovaramo molitvu „Oče naš“. To sigurno zna i papa Franjo.

5. Smisao molitve

Stoga se, dakako, zahtjevu za promjenom riječi nema se što prigovoriti. Problem bi mogle biti posljedice koje nastaju kada, sukladno današnjim trendovima, teološkima i ne znam više kakvima, hoćemo originalne biblijske tekstove jednostavno „prilagoditi“ tim trendovima. Tako bi ova težnja za promjenom molitve „Oče naš“ za mnoge mogla biti uzrok nerazumijevanja i smutnje, pa čak i krivih tumačenja. Jer, očito je da nitko od vjernika nikada nije pomislio da bi Bog Otac mogao čovjeka izložiti napastima, gotovo ga navoditi na grijeh. To sigurno nije smisao originalnog teksta. Ali bi netko  mogao pomisliti, kao što čitam u jednom inozemnom tjedniku katoličkog „naprednog“ svjetonazora, kako i neke druge molitve, poput molitve vjernika tijekom Sv. mise, nemaju nikakva smisla. Čemu moliti za ovo ili ono, ovoga ili onoga, kada znamo da Bog sve zna? „Ukinimo te infantilne molitve, one samo ukazuju na jedno naše djetinjasto i magično  poimanje Boga“!, uzvikuje „nabrijani“ teolog. Dovoljno bi bilo usredotočiti se na silazak Duha na darove kruha i vina, smatra on. Te molitve, smatra on, ukazuju da mi Boga shvaćamo kao „Deus ex machina“. Očito je da u  takvom načinu razmišljanja svaka molitva gubi smisao. Ovdje se ne vodi računa da je originalna kršćanska molitva ona koja Bogu zahvaljuje za nebrojena dobročinstva, a ne molitva koja od Boga uvijek samo nešto traži. U tom smislu je „Oče naš“ originalna kršćanska molitva, tj. molitva zahvale. Bez obzira na izraze koje su prijevodi upotrijebili. Zato je Benedikt XVI imao potpuno pravo kada je upozoravao da ne gledamo samo na riječi, zareze i točke, nego se usredotočimo na smisao.

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *