OSAMLJENOST – NARODNA BOLEST 

 

Nedvojbeno se individualizacija smatra jednim od najvećih dostignuća moderne zapadne civilizacije. Mogućnost pojedinca da odlučuje  o samome sebi, stekne svojevrsnu autonomiju u odnosu na sve druge, bude samome sebi apsolutni „gospodar“, sve je to jedan od nosivih stupova post-modernog doba. Čak je i mogućnost anonimnosti u velikim gradovima dobila na cijeni, za razliku od života na selu gdje svaki moj potez može budnim okom pratiti moj susjed. „Gradski zrak oslobađa“, glasi slogan post-modernog doba. Biti neovisan o bilo kome predstavlja se kao izričaj jedne autentične demokracije. Nitko nema pravo zaviriti u moj osobni život, a pogotovo ne u život moje obitelji unutar četiri zida. Čovjek i njegova obitelj postaju ćelije zatvorene u njima samima. Otvaraju se prema van samo u slučaju da osjećaju potrebu braniti svoja prava na privatnost, na usluge koje im zajednica mora pružiti. Ne osvrću se na dužnosti koje imaju prema toj istoj zajednici.

1. Individualnost iznad svega

Ovakav stil života ima dalekosežne posljedice. Mladi postaju uvjereni da već od najranije dobi, čak prije punoljetnosti, imaju potpuno pravo na autonomiju u svakom pogledu. Svaki čak i dobronamjerni savjet od strane i najbližih članova obitelji ili roditelja shvaća se kao „napad“ na individualnost i slobodu. Starci u kući doživljavaju se kao teret, jer možda „otežavaju“ slobodu ostalih pojedinaca i ostvarenje njihove autonomije. Bilo kakvoj instituciji prepriječena je bilo kakva intervencija koja bi mogla ugroziti individualni, slobodni i autonomni život pojedinca. Starački domovi postali su „putokaz“ prema ostvarenju individualnosti, brana obrane privatnosti. Izvanbračne veze u najranijoj dobi gotovo su postale simbol neovisnosti i potvrde „zrelog“ samoodlučivanja. Ako analiziramo većinu svakojakih prosvjeda koji gotovo svakodnevno kolaju našim ulicama, mnogi su usmjereni na zaštitu prava pojedinca, a gotovo nijedan nije usmjeren prema društvenosti, obogaćivanju međuljudskih odnosa, prema stvaranju nekih društvenih vrlina koje čine osnovicu društvenog života. Čak i one osnovne prijateljske veze traju samo dok ne postanu previše „invazivne“ i prijete vlastitoj individualnoj autonomiji.

2. „Prikrivena epidemija“

Takvoj raširenoj pojavi individualizma, međutim, počinju se nazirati i brojne negativne strane. One svjedoče o sve većoj izolaciji pojedinca, o njegovoj sve većoj osamljenosti,  o slabljenju bilo kakvih društvenih veza, sve do potpune zapuštenosti bilo kakvog angažmana na planu zajedničkog života. Britanska Vlada uočila je to kao jedan od temeljnih problema koji na duže staze može biti izuzetno štetan. Odlučila je osnovati u tu svrhu jedno „Ministarstvo za samoću“ (Ministry for Loneliness) koje ima zadatak ovu pojavu istražiti i uvidjeti kakve političke protumjere u skladu s time poduzeti. Državna tajnica za sport i civilno društvo trebala bi u tom smislu predložiti neke programe. To što na prvi pogled izgleda smiješno – ustanoviti državnu službu za privatne probleme – dublje gledano predstavlja ozbiljnu stvar od društvenog interesa. Kao što je rekla britanska premijerka, samoća (Loneliness) je žalosna stvarnost koja pogađa 9 milijuna stanovnika Velike Britanije od njih 66 milijuna. Ovi se ljudi osjećaju osamljeni. Žive sami, stari su, bolesni ili žaluju za umrlim članom obitelji. Tjednima nemaju nikoga s kime bi popričali i podijelili svoju životnu priču. Slični angažman poduzima i talijanska zajednica „Sant’Egidio“ koja u sve velike gradove šalje volontere kako bi uočili problem i pomogli starim, nemoćnim i siromašnim ljudima, žrtvama individualizma. Posjeti, telefonski pozivi, praćenje u kupovinu – to su zadaci volontera. Jedno istraživanje pokazuje kako je u dijelovima grada Rima, gdje su djelovali volonteri, daleko manje starih i nemoćnih ljudi umrlo od posljedica nesnosnih vrućina nego u ostalim dijelovima grada. Ima pravo britanska premijera koja je samoću nazvala „Prikrivenom epidemijom“. Sant’Egidio je pokazao da i protiv takve epidemije postoji terapija.

3. „Godina starih osoba u našoj biskupiji“

Nadamo se da će „Godina starih osoba“ koja je ove godine proglašena u našoj biskupiji donijeti slične plodove. Kao što pokazuje talijansko iskustvo, ne radi se o nekakvim glamuroznim pothvatima. Nije u pitanju samo održavanje znanstvenih simpozija o problemu osamljenih osoba. Problem se rješava na puno jednostavnijoj razini. Kada bi svatko od nas, ili barem svaki drugi, ili čak svaki treći, ove godine posjetio nekoga tko je osamljen, siromašan, bolestan, ova bi godina bila jako uspješna. Vjerojatno se ne bi dogodilo ono što se dogodilo starici koja ima sedmero djece, a nitko od njih nije se sjetio posjetiti ju očistiti joj snijeg pred vratima. Učinili su to dragovoljci, dobri ljudi i hrvatski vojnici. Individualizam je zatajio i pokazao svoje neljudsko lice. Srećom da se uvijek nađu neki dobri ljudi koji manje brinu o samima sebi, o vlastitoj autonomiji, vlastitim pravima i dobrobiti. Oni su terapija u „prikrivenoj epidemiji“ samoće koju proizvodi post-moderno demokratsko društvo.

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *