POLITIKA, SVJETONAZOR I SAVJEST

Dok sam davno studirao u Italiji, a cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje
prošao u komunističkoj Jugoslaviji, nisam se mogao načuditi kako su u Italiji članovi
komunističke partije nesmetano mogli ići u crkvu, ispovijedati svoju vjeru u Boga, držati
do nekih vrijednosti koje su kršćanima svete, kao što su vrijednosti braka, obitelji,
nezamjenjivih roditeljskih uloga u odgoju djece, i tome slično. Jednom riječju, nije mi
bilo posve razumljivo kako političko djelovanje čovjeka može biti odvojeno od
svjetonazorskih pogleda i vjerovanja. Ja sam, naime, bio svjedok činjenice da u
komunističkoj Jugoslaviji takva podjela nije bila moguća. Ako si bio član komunističke
partije, ovo tvoje političko opredjeljenje moralo se poklapati sa službenim svjetonazorom
vladajuće partije. Ali sam ubrzo naučio da je u jednom istinski demokratskom sustavu
takvo razdvajanje političkog i svjetonazorskog aspekta sasvim normalna stvar, štoviše,
gleda se na to kao na dokaz zrelosti demokracije.
 .
1. Stranka ili savjest?
I ne samo to. I kada član jedne stranke ili partije, koji je na predizbornoj promidžbi i kod
glasovanja bio odani član stranke, na glasovanju izbori mjesto u parlamentu, stvari se
mijenjaju. On nije više pod strogom kontrolom stranke, nije obvezatan uvijek glasovati za
ono što stranačko čelništvo predlaže, pogotovo kada se radi o svjetonazorskim pitanjima.
Nakon što uđe u parlament, na scenu stupa njegova savjest. Takav institut vrijedi u svim
demokratskim sustavima i upravo je po tome drugačiji od sustava jednoumnih
diktatorskih režima, u kojima parlament služi samo kao produžena ruka vladajuće
režimske stranke. I kršćanski pogled na vrijednosti demokracije u tome prepoznaje veliku
vrijednost. Naravno da to ne funkcionira uvijek besprijekorno, jer stranke žive u trajnoj
napasti svoje članove pretvoriti u pasivne poslušnike. Često se članove vlastite stranke u
parlamentu „iza zavjese“ pokušava nagovoriti da budu „u skladu“ sa stavom stranke u
svim pitanjima, političkim, gospodarskim i svjetonazorskim. Ali nije uobičajeno da se
„na svjetlu dana“ provodi politika stranke koja će zahtijevati od svojih članova u
parlamentu da i u svjetonazorskim pitanjima glasuju protiv vlastite savjesti.
 .
2. Savjest samo formalnost
U Hrvatskoj se upravo to događa. Štoviše, ako se nasluti da se neki članovi stranke ne
slažu s politikom vrha stranke u pogledu svjetonazorskih pitanja, odmah se postavi
pitanje podjela u stranci. Što je apsurdno. Kao da se radi o stranačkom robovlasničkim
sustavom. A jasno je da stranke jednoumnog ustroja nikada ne traju dugo. To mogu samo
uz pomoć strahovlade. Nakon događanja proteklih dana i tjedana postavlja se logično
pitanje: je li u Hrvatskoj moguće da netko bude član jedne stranke, čak i kada se ne slaže
sa stavovima vrha stranke u odnosu na neka svjetonazorska i etička pitanja? Protekli
događaji pokazali su da to u Hrvatskoj nije moguće. I to vrijedi za većinu stranaka, od
lijevih do desnih. To vrijedi i za ona svjetonazorska pitanja koja će imati dalekosežne
posljedice za društvo i narod. Ne vjerujem da bi netko, kada bi ipak, usprkos stavu
stranačkog vodstva, glasovao onako kako mu to njegova savjest nalaže, bio pošteđen
stranačkih sankcija. A da ne govorimo o medijima koji bi odmah to proglasili kao raskol
u stranci. Dakle, u Hrvatskoj je još uvijek na prvom mjestu stranačka stega. Čak i kada se
tobože omogući da se netko izjasni „po savjesti“, to zvuči samo kao formalna fraza, jer je
svjestan da bi time mogao narušiti „rejting“ stranke kojoj pripada, a ipak mu je najvažnije
ostati na političkim „jaslama“ koje su itekako unosne.
.
3. Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva
Svaki čovjek, bez obzira na zvanje koje opslužuje, mora imati nekakvu autonomiju
razmišljanja i djelovanja. To vrijedi i za političara. Savjest je zaista zadnja barijera protiv
slijepog robovanja bilo komu ili bilo čemu. Stoga je Crkva savjest nazvala „glasom
Božjim u čovjeku“. Što ne znači da netko mora biti vjernik ili kršćanin kako bi imao
savjest. Savjest je sastavni dio dostojanstva čovjeka ili, u kršćanskom smislu, bitna
dimenzija čovjekove „sličnosti s Bogom“. Ponašanje po savjesti obveza je svakog
čovjeka. Činiti nešto što po savjesti osjećamo da je zlo, istinski je grijeh. Ali i nevjernik,
kada čini nešto protiv vlastite savjesti, iako to ne osjeća kao grijeh, itekako ima grižnju
savjesti. Dakle, ne postoji nikakav forum, institucija ili stranka, koja čovjeku smije
naložiti da čini nešto što po savjesti smatra nedopuštenim ili štetnim. Takav bi pokušaj
bio teško narušavanje čovjekova dostojanstva, čime širom otvaramo vrata totalnom
relativizmu, a savjest izjednačujemo s onim „činim što me volja“. Kršćanin vlastitu
savjest oblikuje prema Božjim zapovijedima. Stoga netko ne može reći da je kršćanin, a
činiti nešto za što je uvjeren da je suprotno Božjoj volji. To vrijedi za svakoga čovjeka,
pogotovo kršćanina, pa onda vrijedi i za saborske zastupnike, bez obzira kojoj stranci
pripadali.
Josip Grbac
Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *