SAMOUBOJSTVO: KAKO GA VRJEDNOVATI?

 

Može li se na ikoji način opravdati samoubojstvo generala Praljka? Kako na ovakav dramatični čin gledati sa stanovišta Crkve i kršćanske etike? Pitanja su opravdana prvenstveno stoga jer znamo kakav je bio vjekovni stav Crkve u slučajevima oduzimanja vlastitog života. Život je Božji dar koji je čovjeku darovan da njime upravlja, da ga štiti i njeguje, pa se zato čovjek ne može postaviti kao apsolutni i jedini gospodar i vlasnik svojega ili tuđega života. Sve ono što poduzimamo kako bi nagrdili ili drastično oštetili svoj ili tuđi život, ili ga čak prekinuli, uvreda je nanesena Božjem daru. Kako onda možemo opravdati jedan čin koji se na prvi pogled čini kao izraz temeljne nezahvalnosti prema Bogu za darovani dar života? Zato je potrebno ovdje jasno naglasiti neke temeljne postavke ali i razlike.

 

  1. Je li samoubojstvo uvijek istinski moralni čin?

Crkva je polazila od teze da je svaki čin samoubojstva istinski moralni čin, tj. učinjen slobodno, svjesno i voljno. Naravno, ovakav nauk nije iza sebe imao mnogostruke spoznaje drugih znanosti, kao što su psihologija, sociologije, razne druge  pozitivne znanosti. Književnik Hermann Hesse opisuje čovjeka koji odluči učiniti suicid kao nekoga tko sebe smatra izloženim i ugroženim, kao da stoji na najužem vršku grebena gdje bi bio dostatan mali udarac izvana ili sitna slabost iznutra da izazove njegov pad u prazninu. Mladi teolog koji je pred nekoliko godina izvršio istraživanja na ovu temu zaključuje svoj rad tvrdnjom kako je ključni trenutak koji je prevagnuo u odluci o samoubojstvu bio apsolutni nedostatak vjere u samoga sebe. To je, dakle, onaj greben s kojega čovjek odluči strovaliti samoga sebe. Problem je u tome, što mi svi skupa promatramo samo taj zadnji greben, analiziramo stanje čovjeka koji stoji na tom grebenu ili je već s njega pao. No, put do toga grebena bio je dug, vjerojatno protkan nepravdom, nebrigom drugih, samoćom. I zaključuje kako se ni za jednoga ispitanika koji su pokušavali suicid ne može sa sigurnošću reći da je to bio istinski moralni čin. Ili je nedostajala sloboda jer je čovjek nečim bio ograničen, svijest o onome što čini, a i volja je bila ograničena stanjem u kojem se dotični našao.  Ali postoji još nešto.

 

  1. Je li samoubojstvo uvijek samo individualni čin?

Naime, samoubojstvo je, osim što je izraz nezahvalnosti Bogu, promatran kao čin ekstremnog egoizma. Prekidom vlastitog života pojedinac zajednicu okrnjuje i osiromašuje u segmentu onog „ljudskog kapitala“ koji čini istinsko bogatstvo svake zajednice. I tu moramo naglasiti da je samoubojsvo shvaćeno samo kao individualni čin, tj. kao da čovjek sebi oduzima život samo zato jer brine samo o sebi, samoga sebe hoće poštedjeti nekih životnih problema, ne mareći zato što će time zajednica izgubiti i koje će posljedice taj čin u njoj uzrokovati. No, je li tome baš tako? Možemo li sa sigurnošću reći da svatko počini suicid samo zato jer misli samo na sebe? Kako onda vrjednovati samoubojstvo jednog Jana Palacha koji samoga sebe zapaljuje na trgu kako bi svjetsku javnost upozorio na kršenje ljudskih prava? Na neki se način žrtvovao zbog dobra drugih ljudi? Više je nego jasno, dakle, da postoji određena i bitna razlika između samoubojstva učinjenog samo poradi sebe i onoga učinjenog radi dobra drugih. Iako je vjerojatno da se ova dobra, npr. poštivanje ljudskih prava, u principu može postići i na bezbolniji način, možda na duže staze, nije rečeno da je svatko, poput Jana Palacha, toga svjestan i u to uvjeren. On taj dramatični čin nije učinio jer je bio nezadovoljan samom sobom, jer je imao nepremostivih životnih problema, nego zato da svijetu uputi poruku kako je nepoštivanje prava čovjeka ogroman problem u svijetu koji se oglušio na vapaje obespravljenih.

 

  1. Slučaj generala Praljka

U kontekstu rečenoga kako vrjednovati čin generala Praljka? Čovjek koji je u životu doživio mnogo toga, prošao nebrojene teškoće, zar je kod njega bio prisutan samo psihički problem što nije mogao podnijeti zatvorsku kaznu? Vjerujem da je i on tim činom htio odaslati neku poruku. Vjerojatno nije htio reći samo to kako je on osobno nevin za zločine za koje ga se optužuje. Htio je upozoriti na apsurdnost jednog pravosuđa koje nastojanja jednog naroda da se obrani od agresije smješta u kotekst tzv. udruženog zločinačkog pokreta. Težnju za obranom vlastitog doma i za slobodom definira se zločinačkim pokretom! U jednom njemačkom istraživanju na pitanje je li poštivanje čovjekove slobode važnije od očuvanja golog života, čak 78% ispitanika, dakle ljudi koji su pokušali suicid, slaže se s tom tvrdnjom. Samo 9% posto ne slaže se s tom tvrdnjom. Je li i general Praljak bio tog mišljenja? Ne znamo. Upravo zbog toga degutantno djeluju politikantski pokušaji omalovažavanja takvog čina, kako u medijima, na ulici ili čak u hrvatskom Saboru. Očekivali bismo barem malo poštovanja. Crkva sigurno neće niti jedan čin samoubojstva, bez obzira zbog kojih razloga je učinjen, uzdizati kao primjer kojega valja slijediti. Svjesna je da svaki takav čin ne govori samo o tome kakva je osoba koja ga je počinila, nego još više govori o drugima, o nama, o problemima ili nepravdama s kojima svakodnevno živimo i premalo se trudimo da ih nadvladamo.

 

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *