ŠKOLA I PRAVA DJECE

Nova je školska godina.  Gotovo kao grom iz vedra neba. Kako za roditelje tako i za djecu. Istina da su, pogotovo u „turističkim“ krajevima, mnogi roditelji morali raditi od jutra do večeri. Ali barem nisu morali brinuti o školskim i domaćim zadacima djece, o njihovim ocjenama, o tome kako njihovo dijete „kotira“ u razredu, kakvi su im učitelji i učiteljice, što će čuti na roditeljskim sastancima. I za djecu je početak škole svojevrsni „šok“, prijelaz iz bezbrižnosti ljeta, bez posebnih obveza i zadataka, na red, rad i disciplinu u školskim klupama i izvan njih. Uvijek me na neki način tjera na razmišljanje kada, tijekom školske godine, u jutarnjim satima, gledam roditelje koji redovito svoju malu djecu vode u školu, čak im moraju nositi oveću torbu s knjigama, bilježnicama, doručkom. Pomalo su pospani i oni i njihova djeca. Ali alternative nema, u školu se mora. Čak im samim fizičkim prisustvom dok ih prate u školu hoće pokazati i posvjedočiti kako je škola važna, štoviše, bitna za njihov daljnji život. Možda djeca to i ne shvaćaju tako. Ali misle, ako me roditelj prati u školu i nosi moju tešku torbu, zacijelo je istina da je škola važna. Dakako, nije im jasno kako i zašto moderna društva na obrazovanje stavljaju tako važan naglasak, ne znaju da istraživanja pokazuju kako će u budućnosti bogata društva biti ona koja budu imala najkvalitetniji ljudski kapital, najbolje obrazovane ljude. Ali im je jasno da je škola važna jer njihovi roditelji, svojim prisustvom i osobnom pratnjom, i to svakodnevno u jutarnjim satima, na to njima ukazuju. Mnoga će ta djeca, kada odrastu, tu naviku da školu smatraju važnom, nastojati pretočiti u praksu i bez asistencije roditelja. I tu će se stvoriti ljudi pametni, sposobni, obrazovani, stručni, ljudi koji će biti dobrodošli u gospodarstvu, financijskim i pravnim institucijama, kulturi i svugdje gdje je znanje nasušna potreba.

1. Pravo na motivaciju

„Djeca imaju pravo biti motivirana za stvari čiji smisao još ne shvaćaju“, riječi su švicarskog pedagoga i psihologa Fritza Ostera. Ova motivacija, koliko vrijedi za nastavu glazbe, toliko vrijedi i za obrazovanje u vjeri, vjeronauku. Pogotovo  sada, na početku školske godine, suočavamo se s praksom da roditelji svoje dijete ispišu iz vjeronauka, poglavito nakon trećeg razreda osnovne škole, nakon Prve Sv. Pričesti, te ih upisuju u neke druge slobodne aktivnosti.  Na pitanje zašto to čine uglavnom odgovor glasi: Neka moje dijete kasnije samo odluči hoće li nastaviti pohađati vjeronauk ili ne, hoće li se krizmati ili ne, vjerovati u Boga ili ne. Na taj način se roditelji nastoje osloboditi svoje odgovornosti. Dijete je prisiljeno samo odlučiti o tome što će kasnije raditi, što je za jednog osnovnoškolca gotovo nemoguće. On će to slobodno moći odlučiti samo ako ga netko, uglavnom roditelj, svojim pristupom motivira za to već od malih nogu. Ni u drugom ili trećem razredu roditelj neće dijete upućivati da bude sutra liječnik, inženjer ili pravnik. Ali mu, svojim prisustvom, svjedoči u tome kako ništa od toga neće moći postići ako sada ne ide u školu i u četvrtom i petom razredu. Štoviše, on mu na taj način daje motivaciju da pohađa školu i da uči. Kada bi roditelji ujutro rekli svojoj djeci neka odluče hoće li ići u školu ili ne, vjerujem da bi učionice zjapile poluprazne. Slično je s pitanjem vjere. Samo slobodan pristup vjeri dostojan je čovjeka. Ali sloboda je proces. Ne nastupa automatski čim se čovjek rodi. Za slobodan izbor valja nekoga pripremiti, motivirati, ukazivati mu na važnost i smislenost odabira nečega. Pa tako i vjere.

2. Pravo na moralni odgoj

Djeca moraju učiti kako i zašto moraju poštivati neka društvena pravila. Bitno je, međutim, pitati se kako ovu lekciju djeci prenijeti. Nije dovoljno neko nedozvoljeno ponašanje spriječiti. Švicarski pedagog smatra da tu počinju odgojiteljska funkcija i izazov: dovesti djecu, kroz proces argumentiranja, eventualno opravdavanja ili isprike, do svijesti da takvo kršenje pravila nije dobro za nikoga. To doprinosi zdravom razvoju. U tom razvoju djeca imaju pravo biti upozoreni pred nekom eventualnom opasnosti, npr. pretjeranog gledanja slika s izrazitim nasiljem kakve se množe u medijima. Obzirom da u cijelom tom postupku valja naučiti što je dobro a što je zlo, roditelj ima pravo i dužnost intervenirati u zaštitu djeteta od njega samoga. Kao što roditelji spremno interveniraju kada dijete želi jesti neku nezdravu hranu. Svako obrazovanje je ujedno oblikovanje moralnosti jedne osobe. Kada roditelj ujutro prati dijete u školu, ne čini to samo zato jer želi da dijete kasnije postane nobelovac, s puno znanja. Čini to i zato, možda i prvenstveno zato, jer želi da njegovo dijete postane moralno dobra osoba. A nemojmo zaboraviti: vjeronauk nije samo učenje o vjerskim istinama. To je i učenje o nekim moralnim vrijednostima koje moraju biti usađene u nekoga od malih nogu. Sve ostalo je prekasno. Kada roditelj odluči ispisati dijete iz vjeronauka, dijete može to shvatiti kao da je bitno samo nešto „znati“, a sve ostalo je nevažno. Vjeronauk ne uči samo „kako“ i „kada“ se nešto dogodilo, kao što to uči povijest. U vjeronauku se uči „zašto“ se nešto dogodilo, koji je smisao toga, kakve su posljedice. A kada postavljamo pitanje „zašto“ onda se uvijek krećemo na području moralnog odgoja.

3. Smisao vjerskog obrazovanja i moralnog odgoja

Problem nastaje kada se pojavi nastojanje, kako u Europi tako i u Hrvatskoj, sve što „miriše“ na religiju i vjeru, staviti na stranu, prikazati kao nevažno. Kao da se tu radi o nekakvoj isključivo konfesionalnoj izobrazbi koja uči samo dogme ili istine vjere. Sve to naravno ne znači ništa onima kojima je važnije da djeca nauče kada su postojali dinosauri, kada su izumrli, nego da nauče kako i zašto trebaju poštivati roditelje, ne krasti, lagati, itd. Suprotstavljati znanje o dinosaurima, s jedne strane, i znanje o Bogu i moralni odgoj kakvoga uči, između ostaloga, katolički vjeronauk, s druge strane, to je zaista upadanje u mentalitet Srednjeg vijeka. Ništa manje nakaradno zvuči protivljenje prikazivanju vjerskih sadržaja na televiziji uz napomenu da Hrvatska nije katolička džamahirija. Previše plitko za nekoga tko se diči akademskom naobrazbom. Upravo zato što Hrvatska to nije, i hvala Bogu da je tako, mi smijemo slušati takve nebulozne izjave. Upravo svi napori Crkve, kako u obrazovanju tako i u odgoju, smjeraju na to da se nekoga motivira kako bi upoznao svoju vjeru i svjesno i slobodno odlučio se na vjerovanje. Ako netko prihvati vjeru ili Boga, a o tome ne zna ama baš ništa, to graniči s fanatizmom. Eto zašto postoji vjeronauk u školi. Da čovjek, već od djetinjstva, ima priliku doznati nešto o Bogu i kršćanskoj vjeri. Bez ikakve namjere da se  nekoga prisili nešto ili Nekomu vjerovati. Ako itko u Hrvatskoj silom želi svima nametnuti svoje stavove, onda su to oni koji ne razlikuju znanje o dinosaurima i znanje o ispravnom moralnom ponašanju. Ili neuspješni političari koji za svoje minorne strančice na taj način žele prikupiti koji glas više. Valjda će to shvatiti i svi koji su zaduženi za reformu sadržaja u hrvatskom školstvu.

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *