TKO SE I ZAŠTO BRINE ZA SAKRALNU BAŠTINU?

Kada je netko otvorio tiskana istarska glasila prije neki tjedan dobio je dojam kao da se urušila Eufrazijeva bazilika u Poreču, kao da od nje nije ostao kamen na kamenu. Mogao je dobiti dojam da su neki vandali prodrli u crkvu, porušili oltar, obeščastili svetinje i vjekovne grobnice u njezinim lađama. Gotovo je mogao suosjećati s akademski obrazovanim stručnjacima koji kao da se svakodnevno, uz nikakve naknade, u znoju lica svoga, brinu za baziliku, njezine starine, izgled, očuvanje izvornosti. Sav taj njihov „trud“ kao da neki neuki svećenici nastoje obezvrijediti nekakvim kičom. Nadobudna novinarka pronašla je hranu za svoje zube i pero, do krajnosti izdramatizirala cijelu stvar, vjerojatno se nadajući da će joj napisi o tom događaju u bazilici danima biti tema na kojoj će zarađivati plaću. U stilu medijskog senzacionalizma.

1. Zaboravljena sakralna baština

Naravno da su i nadležni stručnjaci zasvirali u isti rog i prilično oštrim, i možda neodmjerenim riječima, obrušili se na crkvene djelatnike. To je donekle i logično. Jer Eufrazijeva bazilika je za njih već dugo godina jedno od glavnih „radnih mjesta“ u Istri.

Vjerojatno su i bili donekle u pravu. No, očuvanje izvornosti naše sakralne baštine nije važno samo konzervatorima i restauratorima nego i crkvenim djelatnicima. Ti su crkveni djelatnici to dokazivali i davno prije nego što su konzervatori uopće postojali. Da je sve ležalo na leđima stručnjaka dobar dio sakralne baštine danas ne bi postojao, dobar dio crkava bile bi danas ruševine. Danas je normalno da svaki svećenik, ako namjerava poduzeti bilo kakve radove ili preinake u crkvama koje su proglašene kulturnim dobrom, zatraži savjet nadležnih konzervatorskih i restauratorskih ustanova. No, ne smijemo zaboraviti da ima toliko drugih sakralnih objekata u Istri o kojima svećenici itekako svakodnevno brinu, o čemu mnogi nadležni stručnjaci pojma nemaju. Često se radi o intervencijama koje su hitne i ne mogu čekati tzv. „stručna“ mišljenja. I ove malene, katkada gotovo zaboravljene crkvice diljem Istre, čine sastavni dio sakralne baštine, zar ne? Iako nisu privlačne nijednom stručnjaku, pa ih nijedan nije desetljećima ni posjetio ili obišao. Učinio je to samo svećenik.

2. Oko čega golema buka?

No, oko čega se digla tolika prašina? Oko jednog tepiha i antipendija ispred glavnog oltara Eufrazijeve bazilike. Taj i takav antipendij svakako onamo ne spada kao nekakvo trajno rješenje. No, upravo zato je napravljen tako da se lako makne i, eventualno opet postavi, možda prigodom neke svečane mise. Čitajući napise ispada kao da je stari oltar zamijenjen novim. Što nije ni blizu istine. Zar crveni tepih nije stvar koja se može negdje staviti i potom maknuti? Na kraju krajeva, da li ti premnogi stručnjaci za sakralnu umjetnost zaboravljaju da naše crkve nisu tu samo da bi godile turističkom oku, nego su one dom Božji, te im je prvenstvena svrha služiti kultu, a ne turizmu? Ja sam među prvima koji bi bio rekao da nekakvom neobaroknom antipendiju ispred stoljetnog oltara, koji bi ondje ostao zauvijek, nije mjesto. No, očito to nikome nije bila namjera ako je učinjen tako da se lako i brzo ukloni. Ili ćemo morati ubuduće uvijek pitati za savjet nekoga stručnjaka kada budemo htjeli pored oltara ili u svetištu za neku svečanu prigodu postaviti neku sliku, neki kršćanski simbol, neki prigodni natpis?

 

3. Sakralna baština i kult

Nećemo ulaziti u to tko je tu pogriješio. Možda i crkveni djelatnici, jer nisu prije tražili savjet i rekli što im je bila namjera. Ali nikakvi stručnjaci ne mogu sebe smatrati gospodarima sakralne baštine. Jer je oni nisu niti stvorili, niti se za nju brinuli sve dok nisu nastali brojni zavodi s zaposlenim i uglavnom dobro plaćenim djelatnicima. Mislim da bi svaki djelatnik na očuvanju sakralne baštine trebao imati barem elementarno obrazovanje ne samo u pogledu konzerviranja ili restauriranja, nago i u teološkom pogledu. A takvih nema, ili ima jako malo. Slično možemo ustvrditi za novinare koji pišu o sakralnoj baštini. Možda bi tada svi oni shvatili da su crkve građene prvenstveno zato da Bogu privuku ljude-vjernike, a ne prvenstveno radoznale turiste. Crkve, sve crkve bez razlike, prvenstveno su mjesto kulta i molitve. Sve ostalo su njihove sporedne funkcije. Pa je i logično da svećenik nastoji nekim novim i prikladnim sadržajima privući u Božji dom što je više moguće ljudi. Sviđalo se to nekom stručnjaku ili ne. Bilo bi dobro da nadležne društvene institucije i njihovi djelatnici ne „bdiju“ samo nad Eufrazijevom bazilikom i još dvije ili tri crkve u Istri, nego da prošeću Istrom i vide u kakvom su stanju desetine zaboravljenih crkava i sakralnih objekata. Siguran sam da i svećenici na tome biti izuzetno zahvalni.

 

Josip Grbac

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Share on LinkedIn0Print this page
About the Author

Leave a Reply

*

captcha *