VRIJEME SKIDANJA MASKI

 

 

Kakav je svijet prekriven snijegom!  Uza sve nedaće koje može prouzročiti, snijeg nekako mijenja svijet. Uličnim svjetiljkama, krovovima i zgradama otupljuje šiljke i rubove, ublažava šumove i tonove. Zemlja i naselja tonu u nekakvu tišinu, priroda spava. Odrasli postaju kao djeca, Igraju se ili šutljivo koračaju bijelim tepihom, hvataju pahulje. Snijeg nekako priziva osjećaje zavičaja, doma, obiteljske atmosfere. I snježni kristali fasciniraju. Svaki od njih je zaseban i poseban, dok zajedno u masi postaju nadmoćni. Lome sunčevu svjetlost i podaruju svijetu blistavost i svjetlucavost koje gradovima utonulima u sivilo svakodnevice donose sjaj. Prekida se svakodnevna rutina, jer je snijeg sam po sebi kratkotrajan i prolazan. S prvim toplijim danima sva ta raskoš brzo se topi i prepušta teren smeću i blatu. Kao da je zemlja tim snijegom navukla masku. No, i taj snijeg, ta maska, postaje sve kratkotrajnija. Nailazi sve kasnije, rjeđe i traje sve kraće. Doduše, čovjek može tehničkim pomagalima proizvesti umjetni snijeg, ali to nije isto. Skijaši to dobro znaju. Nedostaje mu mekoća novog snijega, nedostaju mu pahulje. A kako tek žalosno djeluje bijela pista umjetnog snijega uz koju rastu stabla na kojima nema niti jedne pahulje. Nedostatak snijega ne pogađa samo one koji uređuju skijaške staze, nego se tiče i ljudske duše. Snijeg nakratko prikrije ono što nam je poznato, dok nam ga ponovno otkrije i omogući neko novo gledanje. Svijet prekriven snijegom u sebi uvijek nosi obećanje novog proljeća, povratka života, buđenja prirode, jednom riječju, nosi u sebi neke iskonske ljudske težnje. Snježna bjelina, za jednog vjernika, veže se uvijek uz jedno veliko obećanje, ono koje je anđeo, nakon što je odmaknuo grob s Isusova groba, najavio uskrsnuće. A odjeća anđela bila je „bijela poput snijega“.

1. Je li s Pepelnicom sve gotovo?

I karneval nastoji maskama prikriti stvarnost. Samo što to čini s puno više buke. Kada prestanu karnevalske svečanosti na površinu izbija stvarnost. Ljudske težnje i potrebe, zatomljene karnevalskim maskama, opet izviru na površinu. I što onda? Na groblju blizu Kölna stoji nadgrobna ploča koja glasi: „Na Pepelnicu sve je gotovo!“ To je Grob Juppa Schmitza, skladatelja i pjevača čiji je šlager nosio upravo taj naslov. S tim riječima pjesme teško se možemo složiti. S Pepelnicom nije sve gotovo. Gotovo je samo s prostodušnim i katkada površnim veseljem. U prvom planu bili su osjećaji i emocije, a ne razum. Sada dolazi vrijeme koje nastoji prodrijeti u dubinu i neprolaznost čovjeka i njegove duše. Na scenu stupa ozbiljnost života. „A sada, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć“, poziva Bog po riječima proroka Joela. I tu se traže osjećaji i emocije. Nije u pitanju samo razum. Obraćenje Bogu nije pitanje samo razuma ili volje, nego je to stvar čitavog čovjeka, tijela i duše. U karnevalu je na djelu bio čitavi čovjek. I ozbiljnost života zahtijeva angažman čitavog čovjeka. To hoće naglasiti Pepelnica. Pepeo na tjemenu ili čelu znači da post i svako odricanje samo su u službi nečega, čovjekove spremnosti da se odrekne „promašenih investicija“, besciljnih lutanja, eksperimentiranja sa samim sobom i drugima. S Pepelnicom, dakle, ništa nije gotovo. Samo započinje nešto novo. Što zahtijeva tjelesni i duhovni napor.

2. Pepelnica kao lijek ozdravljenja

Nažalost, dok je tijelo maksimalno bilo angažirano tijekom karnevala, nije to tako tijekom i nakon pepelnice. Barem ne na ovim europskim prostorima. Mi nismo spremni zamijeniti karnevalske šarene kostime sa pepelom. Plakanje i kukanje nestali su iz obzora post-modernog čovjeka, postali su gotovo sinonim za nešto negativnoga. Ostaju post i križ od pepela na ljudskom tjemenu, kao znak da Bog želi uza se čitavog čovjeka. Taj se pepeo uglavnom brzo izbriše s čela. Šteta, jer neki zaokreti prema obraćenju i činjenju dobra lakše uspijevaju ako iza sebe imaju jedan tjelesni vidljivi znak, kao što je križ od pepela. Predanje čitavoga čovjeka radostima, koje se dogodilo tijekom karnevala, mora imati svoj nastavak u predanju čitavoga čovjeka ozbiljnostima života koje počinje s pepelnicom i ima vrhunac na Veliki petak. To je lijek za ozdravljenje modernog čovjeka za koji nije potrebno tražiti nikakav recept. I sam Jupp Schmitz, koji je mislio da je na pepelnicu sve gotovo, rodio se  u godini obilja 1901., a umro u Velikom tjednu. Znakovito, zar ne? Možda mu je to bio znak da je svojoj pjesmi dao pogrešan naslov. A da je živio još samo nekoliko dana možda i to bio i sam shvatio.

3. Pepelnica u Hrvatskoj

Istinska pepelnica potrebna je i Hrvatskoj. Potreban joj je pepeo na čelu, pogotovo na čelima vodećih ljudi u hrvatskoj politici, gospodarstvu, kulturi. Prečesto smo svoje blato krili ispod prolaznog snijega, još češće produžavali maskirani karneval na cijelu godinu, štoviše, na mnogo godina. Iza maski krila se politika koja je, umjesto da se zalaže za opće dobro, punila vlastite džepove ili se zalagala samo na ideologiziranju društva. Kakve su tek maske nosili ljudi iz čelnih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj koji su redom propadali jedan za drugim, a glumili su uspješnost, znanje, predstavljali se kao proroci razvoja i napretka. Govorimo o maskama ljudi u kulturi, koji su kulturu od sredstva zbližavanja i pomirenja među ljudima pretvorili u sredstvo daljnjih raslojavanja, omalovažavanja drugih, nametanja vlastitih ideoloških i svjetonazorskih ciljeva. Šteta što nismo znali ili htjeli pred dvadesetak godina poskidati te maske! Što smo ih uopće omogućili. Poziv na obraćenje, naime, nije samo pitanje osobne grešnosti ili neporočnosti.  Obraćenje je iznimno važno i s društvenog aspekta. Nijedno društvo ne može opstati na dulje staze ako pojedinci u njemu, pogotovo oni najodgovorniji, ne znaju pokazati minimalnu dozu poniznosti. Ako nisu nikada spremni nositi, niti za trenutak, pepeo na vlastitom tjemenu.  Čak ni kada njihovi promašaji, koji su mnoge ljude otjerali u očaj i strah, postanu svima vidljivi. Društvo oholih ljudi nema perspektive. Dokazuje to povijest. Od one biblijske do one današnje.

4. Za život bez maski

Hrvatskoj nisu dovoljna šminkerska dotjeravanja, nego radikalne promjene. One koje traže Pepelnica i korizma. Dokle god budemo nosili svakojake maske, svijet će nas doživljavati kao klaunove. Koji su simpatični samo u karnevalskim danima. Ako sretneš nekoga s maskom izvan tih dana, zaključiti ćeš da s njegovim razumom nešto nije u redu ili da nešto prikriva, ili da nije iskren. A to je naša stvarnost. S maskama se, barem nakratko, kroz život lakše prolazi. I u Crkvi. Koliki mladi ljudi navuku debele maske kada na vjenčanju obećavaju vjernost do groba? Ili kada pristanu biti kumovi na krštenju ili krizmi? Čak smo se i navikli da ljudi nose maske. Oni koji ih skidaju izazivaju čuđenje ili kritiku. Kao što je nekada sveti Franjo izazivao čuđenje svojim životom bez ikakve maske. Kao danas papa Franjo koji govori bez ikakvih maski. Nije čudno da u određenim krugovima izaziva negodovanje i čuđenje. Takvi ljudi su nam primjer kako izaći iz našeg vječnog hrvatskog karnevala. To je kršćanski recept za ozdravljenje, koji će uvijek naići na protivljenje. Jer je lagodnije živjeti pod maskama. Ali, prisjetimo se: zar nisu i samoga Krista, nakon svega dobra što je učinio, osumnjičili da nije pri zdravoj pameti? I to nisu bili njegovi neprijatelji, nego njegova rodbina.

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *