BOG – STRATEŠKI PARTNER ČOVJEKA

Naslušali smo se u proteklom vremenu govora o strateškim partnerima Uljanika, 3. Maja i nekih ostalih hrvatskih donedavna uspješnih poduzeća. Radnici na ulicama štrajkaju, mnogi od njih odlaze trbuhom za kruhom, većini je rad u tim poduzećima jedini prihod u obitelji, ne dobivaju zasluženu plaću. S druge strane, lokalni čelnici nastoje na tome zaraditi koji politički bod, državni službenici pozivaju se na odredbe Europske unije. A božićno je vrijeme bilo pred nama. Temeljna poruka Božića je da se nitko ne bi smio osjećati kao Bog u štali, napušten od politike i biznisa. A izgleda da se događa suprotno.

  1. I ja želim postati strateški partner!

Razmišljam ja tako ovih dana: kako bi to bilo da ja postanem strateški partner, recimo jednog poduzeća u kojemu radi stotinjak ljudi, gdje postoje dugovi prema dobavljačima, partnerima, radnicima. Vjerojatno imam uvjete da to postanem. Nemam velikih minusa na računu, nisam kažnjavan, imam dobru volju da postanem „netko“. Kada sam katkada od nekoga posudio tisuću kuna vratio sam ih i time dokazao svoje poštenje. Mogu čak na nekoliko stranica napisati jedan atraktivan program: obećajem redovitu isplatu plaće radnicima, eventualno nekakvu prenamjenu proizvodnje koja će navodno biti puno profitabilnija, obećajem čak i smanjenje dugova poduzeća, naravno ne odmah nego kada se za to stvore prilike. Naravno, ne zaboravljam obećati velika ulaganja, dakako ne odmah, nego „jednoga dana“. Problem je samo što nemam novaca. Ali i taj „neznatni“ problem dadne se riješiti. Samo se moram potruditi pronaći nekoga tko je na visokoj političkoj poziciji, najbolje na lokalnoj političkoj sceni, koji će jamčiti, naravno samo usmeno, da sam ja idealan strateški partner i da je sve to u isključivom interesu lokalne zajednice i ljudi koji upravo tu žive i rade. Njemu ću, ako uspijem nešto zaraditi u poduzeću, dati dio zarade. Zahvaljujući njegovoj garanciji nitko me neće ni pitati je li ja imam novaca za taj pothvat. Ako ih i nemam uvijek mogu navesti neke svoje „strateške“ partnere koji će me financirati.

  1. Imunitet strateških partnera

Naravno, što je sasvim „razumljivo“, u prvih nekoliko godina mog partnerstva prvo ću sve što se zaradi usmjeriti u vlastiti džep. To svi moraju razumjeti jer ja ću ipak jednog dana morati vraćati dugove, početi isplaćivati plaće, zapošljavati nove ljude. Zato mi je potreban novac. Ah, da, zaboravio sam, kao strateški partner sasvim je razumljivo da moram sebi i svojim bliskim ortacima izgraditi primjerene vile, osigurati svima najnužnije što je potrebno, npr. jahte, mercedese, građevinska zemljišta, bogate nagrade za utrošeni trud i brigu za opće dobro. Čak ne bi bilo loše da tu svoju dobrotu pokažem tako što ću neki sitniš dati i u humanitarne svrhe ili se pojaviti jedanput ili dva puta na godinu u prvim klupama crkve, naravno tako da me svi vide kao primjer domoljubnog, bogoljubnog i čovjekoljubnog čovjeka. Što će biti ako sve to što sam obećao ne ostvarim? Nikome ništa. Ja sam imao dobru namjeru, ali sveopće stanje u svijetu nije mi omogućilo ostvariti ove plemenite pothvate. Povući ću se u sjenu, punih džepova, pa neka država, tj. građani svojim porezima, nastoje spasiti što se spasiti dadne. Ako radnici izađu na ulice ja ću ionako biti daleko, a uvijek postoje pravila Europske unije koja neće dopustiti da država ispravi pogreške novcem građana. Što se radnika na ulicama tiče pa ja im nisam nikada zabranio otići na ulice, zar ne? Dakle, kao strateški partner u Hrvatskoj ja sam imun na svaki rizik.

  1. Tko je odgovoran?

To je ironična i karikirana slika stanja u Hrvatskoj i pitanja pronalaska tzv. „strateških“ partnera za poduzeća koja se nađu u krizi. Ono što je zapanjujuće, nitko za takvo stanje izgleda nije kriv. Uprava se izvlači na svakojake načine, sindikalni čelnici, od kojih su neki bili i u nadzornim odborima tvrtki koje su u pitanju, kao da su se sada probudili iz zimskog sna. Strateški partner utonuo je negdje u maglu, niti se vidi niti čuje. Lokalni politički moćnici koji su pronašli tog strateškog partnera i iza njega stajali sada samo znaju prozivati državu jer nije spremna novac građana potrošiti u ispravljanje propusta tzv. strateškog partnera. U tome ju sprječava Europska unija i, kada ne bi bilo osiromašenih radnika na ulicama, hrvatskom građaninu koji plaća porez nameće se uzrečica: hvala Bogu da je tako! Jer je hrvatski građanin umoran od plaćanja tuđih strateških grijeha promašenih strateških partnera. Naravno da ni Crkva nije imuna na izazove tzv. strateških partnera. Kada god je posegnula za pokušajem oplođivanja svoje imovine pronalaskom nekih strateških partnera uvijek je to završilo loše. Kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama, npr. u Njemačkoj ili Sloveniji. Postavlja se načelno pitanje: kako je moguće da netko, bez duboke i stručne provjere njegovih sposobnosti i stručnosti, stavi ruke na neka poduzeća u Hrvatskoj koja su desetljećima hranila na tisuće obitelji, držala na nogama cijele gradove, uživala povjerenje svojih zaposlenika? Ja vjerujem da nijedan hrvatski građanin nije na izborima bilo kojeg političara ovlastio da mu u poduzeće koje ga hrani dovede nekoga kome je jedino stalo do imovine tog poduzeća, a za radnike ga nije nimalo briga.

  1. Bog kao strateški partner

Da bude iskren, ova tema o tzv. strateškim partnerima pala mi je na pamet dok sam promatrao božićne jaslice. Pomislio sam: nakon svih razočaranja u ovosvjetske „strateške“ partnere, tko ostaje hrvatskom građaninu jedini pouzdani strateški partner? Jedino Bog. Jedino je Bog sišao s neba i stavio se u stanje običnih ljudi, radnika i pastira, čime je dokazao da je vjerodostojan. Bez jahti, vila i političkog zaleđa, odlučio je pomoći ljudima, i to počevši od onih najmanjih. Kada se on rodio u betlehemskoj štali nije postojala čak ni mogućnost štrajka. Jedino je on, Bog u štali, postao istinski zagovornik obespravljenog čovjeka. Zato su mu ljudi povjerovali. Zato Njegovo strateško partnerstvo traje milenijima. Ako bismo mi, u izboru strateških partnera, slijedili ovaj primjer, onda bi od svakoga tko ima namjeru postati strateškim partnerom bilo koje tvrtke najprije od njega zahtijevali da godinu dana u njoj radi kao običan radnik. Da siđe na onu najnižu stepenicu na kojoj stoji većina radnika te tvrtke. Tada ni Herod kao politička vlast, niti betlehemski hotelijeri kao biznis, nisu se udostojali sići s prijestolja. To je učinio Bog na Božić i tako se ponašao tijekom trogodišnjeg boravka na zemlji. Da nije tako postupio vjerojatno bi cijeli projekt spasenja čovjeka bio doživio fijasko. Ja vjerujem da su mnogi od onih ljudi koji su proteklih mjeseci svoja prava tražili na ulicama jer su ostali i bez posla i bez zarade za učinjeni posao, takav nekakav osjećaj mogli dobiti ako su pogledali neke jaslice. Ako ništa drugo, tako su mogli osjetiti dašak duševnog mira. Ja osobno sve teže podnosim frazeologiju sveznajućih političara, lokalnih i europskih, a još manje vjerujem opet sveznajućim ekonomskim stručnjacima koji su mahom postali „generali poslije bitke“. Jave se za riječ svojim vrlim savjetima kada je stvar već propala. A možda se tako, poput mene, osjećaju i mnogi drugi hrvatski građani. I, nemojmo zaboraviti, najbolji strateški partneri bilo kojeg poduzeća su radnici koji od njega žive. Hrvatska bira svoje strateške partnere po nekakvom drugačijem ključu. Zato je stanje takvo kakvo jest.

Naši hrvatski strateški partneri više mi nalikuju na francusku kraljicu, Mariju Antoanete, koja je, navodno, kada su joj došli poručiti kako njezini podanici gladuju jer nemaju kruha odgovorila: „Ako nemaju kruha neka jedu kolače!“ Ona se je barem, iako ironično i na neprihvatljivi način, oglasila na zahtjeve svojih podanika. Naši tzv. strateški partneri skrivaju se u svojim dvorima.

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *