BRODOGRADNJA – SLIKA HRVATSKE?

Može li sve što se u posljednje vrijeme događa s našim najvećim brodogradilištima biti pokazatelj sveukupne slike Hrvatske? Vjerojatno može. Zato jer se radi o poduzećima koja su imala najveću šansu opstati i profitirati i nakon raspada bivše države. I Uljanik i Treći maj imaju kadar sasvim osposobljen za gradnju svih mogućih tipova brodova. Djeluju u zemlji koja je pomorski orijentirana. Imaju veliko iskustvo u svom poslu. Iza sebe imaju državu koja je spremna pomagati u slučajevima krize. Mogu se osloniti i na podršku lokalne zajednice. Od svih zemalja proizašlih iz bivše države ne trebaju se bojati nikakve konkurencije. Imaju dovoljno ponuda iz inozemstva za gradnju brodova. Na tržištu mogu gotovo svakome konkurirati jer je cijena rada u Hrvatskoj svakako niža nego u razvijenim europskim zemljama. Svemu tome usprkos, oba poduzeća našla su se na rubu propasti, s ogromnim dugovima na leđima.

Slika 1: Netransparentnost

Ono po čemu kriza brodogradnje može biti slika Hrvatske je činjenica da za njihovu krizu nije odgovorno tržište, nedostatak iskustva i radne snage, izostanak državne pomoći, nego neodgovornost i nesposobnost uprave i, vjerojatno, svojevrsna krađa. Jer, sukladno riječima novinara koji je godinama pisao o situaciji u dva brodogradilišta, knjige narudžbi bile su pune, za svaki brod država je dala dio novca kao i naručitelj gradnje broda, ali novac je nekamo drugamo „odlutao“. Zar to nije klasična hrvatska priča? Odvjetnici nedavno uhićenih članova uprave brodogradilišta hvale se kako niti jedna kuna nije otišla u privatne džepove, u što će malo tko povjerovati, nego se radi o nekako „krivo usmjerenom“ novcu, i tome slično. Ako je netko u upravi brodogradilišta novac kojim je država garantirala da će se određeni brod izgraditi ili novac koji je od strane naručitelja unaprijed isplaćen brodogradilištu svojeglavo  usmjerio u nekakvom drugom pravcu, to je istinska neodgovornost, i u konačnici…krađa. Postoji jasna moralna odgovornost, koju poznaje i svaki prvoškolac, da se novac namijenjen u neku svrhu ne smije upotrijebiti u nekakve druge svrhe. Izgleda da u našim brodogradilištima niti taj temeljni etičko-moralni princip nije bio poznat i ispoštivan.

Slika 2: Neodgovornost

Ono što je jasno iz cijele ove priče je činjenica da za takvo stanje odgovornost snosi ne samo uprava nego i mnogi drugi. Na prvom mjestu država koja nije kontrolirala u kakvu se svrhu troši novac poreznih obveznika. Potom predstavnici lokalne zajednice. Naime, ne smijemo zaboraviti da se oba brodogradilišta nalaze u županijama koja se diče nekakvom transparentnošću, profesionalnošću, visokom produktivnošću koja bi trebala biti primjer svima ostalima. Sada ti isti čelnici lokalne zajednice pilatovski peru ruke kao da o svemu nisu ništa znali. Pa zar ih nije nimalo zanimalo provjeriti kako funkcioniraju poduzeća o kojima ovisi život tisuća njihovih građana i njihovih obitelji? Konačno, odgovornost snose i oni koji djeluju u sindikatu i članovi nadzornog odbora, koji godinama nisu upozorili nikoga na smjer i način kako se upravlja tako velikim  poduzećima. Očito je svima njima bilo najvažnije da svaki mjesec dobivaju dobru plaću, a uopće ih nije brinulo iz kakvih izvora ona dolazi, od zarade njihovih poduzeća ili od poreznih obveznika koji s brodogradnjom nemaju nikakve veze. Suze žalosnice i jadikovanje svih spomenutih malo koga mogu uvjeriti. Dokazuje to i nedavno ispitivanje građana u kome se velika većina izjasnila kako je protiv toga da se i nadalje brodogradnja obilno financira iz državnog proračuna. Takav stav građana je logičan, razumljivi i opravdan.

Slika 3: Građani spašavaju sve

Pitam se što je radio tzv. „strateški“ partner koji je očito znao za stanje u brodogradilištima. Sama činjenica da je o svemu šutio trebala je biti jasan znak da nešto nije u redu. Očito se radilo o tome da tom partneru nije na kraj pameti nastaviti s brodogradnjom nego mu je cilj domoći se atraktivnih prostora za druge neke vrste djelatnosti. Ali to je netko sigurno od navedenih „krivaca“ davno uočio i znao. Zašto to nije jasno rekao javnosti? Gdje su sada oni koji su s takvim strateškim partnerom pregovarali i ustoličili ga na čelu hrvatske brodogradnje? Zar on sada za ništa nije odgovoran? Pa i prosječan građanin zna da je čista utopija očekivati od nekakvog drugog strateškog partnera da najprije plati silne milijarde dugova pa tek onda počne s proizvodnjom. A to su očekivali svi, od ministra gospodarstva, čelnika lokalne zajednice, do sindikalaca i radnika. Kao da nitko od njih do sada nije čuo za zakonitosti slobodnog tržišta, za zakonitosti zdrave i poštene konkurencije koja se zasniva na profitu i zaradi a ne na jamstvima i poticajima. Kao da svi spomenuti još uvijek žive u centralizirano usmjerenoj proizvodnji komunističkog sustava koja konstantno visi na državnim jaslama. O tome svjedoče stalna prozivanja Vlade kako bi ona trebala novčano intervenirati. Prozivanje Vlada u ovom slučaju znači prozivanje građana i njihovog novca. Pa zašto bi građani po ne znam koji put na to pristali? Jedan umirovljeni radnik jednog našeg brodogradilišta reče mi nedavno da u njegovom radnom vijeku nikada nisu uspjeli izgraditi brod s nekakvim profitom iz kojega bi se barem isplatile plaće radnicima. Zar to nije apsurdno?

Slika 4: Posljedice

Posljedice krize brodogradnje za Hrvatsku su nesagledive. Slika Hrvatske uvelike je narušena. Prvenstveno na planu inozemnih investicija. Čak i kada bi na neki način spasili brodogradnju u Hrvatskoj, pitam se tko bi normalan negdje u Europi ili svijetu bio spreman ponuditi izgradnju broda takvim brodogradilištima koja ne mogu jamčiti izgradnju broda na vrijeme ili ga ne uspijevaju izgraditi uopće? U Hrvatskoj je kriza brodogradnje utoliko teža jer brodogradnja kao takva spada već desetljećima u ono što bi mogli definirati zajedničko dobro ove države. Zbog same činjenice da je ona hranila na tisuće obitelji, na nogama držala gospodarstvo cijelih regija, na neki način bila jedan od prepoznatljivih znakova Hrvatske u svijetu. Koliko god kapitalistički usmjerena proizvodnja kao prioritet ima profit i zaradu, ona će se uvijek naći u krizi ako u potpunosti zaboravi etičko-moralnu dimenziju. Time ne mislimo samo na poštenje uprave jednog poduzeća, nego i na jedan odnos s partnerima koji će se zasnivati na povjerenju. Ako svojim neradom i mešetarenjem jednom prevariš onoga tko ti je povjerio posao, više je nego sigurno da nisi izgubio samo njega kao partnera, nego i sve ostale u toj vrsti proizvodnje koji će itekako paziti da ne dožive istu sudbinu. Pa neka sada netko kaže da u modernom načinu rada i proizvodnje etika i moral nemaju što tražiti! Etika i moralnost u proizvodnji i korištenju novca građana zahtijeva nadoknadu štete. Sav taj novac nije nestao u zraku. On se negdje krije. U nekakvim nekretninama, privatnim jahtama, na nekim privatnim ili lobijskim deviznim računima. Država i njezine institucije, ako je etički svjesna, mora to istražiti i nametnuti sankcije. Bojim se samo da ćemo, ako je i sudbina brodogradilišta u Hrvatskoj gotovo dovršena priča, sada unedogled morati biti svjedoci dugotrajnih sudskih postupaka i tzv. „proceduralnih pogrešaka“, koje Hrvatskoj, a pogotovo radnicima ostalima bez posla i njihovim obiteljima, ne znače baš ništa.

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *