EPIDEMIJA POPULIZMA

Takozvani „populizam“ postojao je uvijek u povijesti ljudi. Uvijek je postojala napast pojedinaca stjecanju bilo kakvih bodova, simpatija i naklonosti putem prilagođavanja vlastitog govora i ponašanja trendovima koji su trenutno vladali ili pojedincima od kojih je netko mogao imati koristi. Populizam se odlikuje zanemarivanju stvarnog stanja, objektivne istine, stvarnih problema, sve s ciljem stjecanja veće popularnosti. Naravno, pozadina populističkog ponašanja uvijek je bila osobna korist, ona materijalna ali i ona „politička-ekonomska“ koja teži stjecanju veće moći. No, ipak, općenito, postoji neka razlika između populizma nekada i danas. Sječe se dojam da je ipak u prošlim vremenima populizam bio ponajprije individualnog karaktera, većinom su se pojedinci služili njime iz raznoraznih motiva. Danas, međutim, populizam postaje sustav, postaje dio gotovo svih struktura, političkih, gospodarskih, kulturnih, medijskih. Pa ni Crkva nije imuna na svojevrsni populizam.

  1. Populizam koji dirigira svjetonazor

Karakteristično je za tzv. liberalne stranke u Hrvatskoj da uglavnom slabo prolaze na izborima, skupe šačicu glasova, potom zdušno sklapaju koalicije sa svima koji ih žele, zbog neutažive čežnje za sudjelovanjem u vlasti ili za sjedenjem u nekoj fotelji, u Saboru ili izvan njega, možda u nekakvim nadzornim odborima.  Obzirom da znaju kako su kratkog vijeka i kako nemaju šansu ikada postati relevantni politički čimbenici u Hrvatskoj, igraju na kartu tzv. „progresivnih“ populističkih tema, nadajući se da će na taj način priskrbiti koji glas više, pogotovo glasove nekih lobija ili nevladinih udruga. Jedino im je bitno privući na sebe pozornost javnosti. Pogotovo su im omiljene one teme koje zadiru u svjetonazorska pitanja. Naime, ove se teme mogu lako predstaviti kao „progresivne“, a da nije potrebno nikakvo stručno ili znanstveno objašnjenje, za što ionako nisu sposobne. Tako će članovi tih stranaka bez imalo razmišljanja izići s tezom kako je prigovor savjesti znak konzervativizma ili pak kako je sasvim logično da i istospolni partneri usvajaju ili udomljavati  djecu. Pritom se ne trude i nisu sposobni u prilog tome iznijeti nijedan relevantni racionalni ili znanstveni argument. Upravo su svjetonazorska pitanja pogodan teren bujanja populizma. Dovoljno je uočiti koja je strana u društvu najglasnija, politički najprofitabilnija, koja ima najjaču promidžbenu moć, a potom se što je moguće agresivnijim govorom prilagoditi ciljevima te strane. Najmanje je važno kako misli većina, što je objektivno stanje stvari, kakve su dugoročne posljedice. Ono što je populizmu najvažnije je isplivati na površinu kako god bilo i bilo kakvim sredstvima. Najvažnije je postati popularan kod onih koji imaju moć dirigirati javnim mnijenjem i tako steći više pristalica.

  1. Krivo shvaćanje populizma

Populizam je blizanac konformizmu i oportunizmu. A tu se rađa krivo shvaćanje onoga što populizam jest. Mi smo skloni nazvati populističkom svaku političku stranku u inozemstvu koja se npr. zalaže za više nacionalne svijesti kod svojih građana, za više domoljublja, za veću sigurnost vlastite zemlje. Pogotovo su stranke tzv. desnice pogodne da ih se etiketira kao populističke. Čim netko zagovara potrebu očuvanja i promocije nekih tradicionalnih vrijednosti kao što su važnost obitelji, uzvišenost braka, primjerenog odgoja, gotovo sigurno će biti prozvan populistom. A istina je sasvim drugačija. Sama zabrinutost oko očuvanja vlastitih državnih granica, oko promocije nekih temeljnih vrijednosti o kojima ovisi budućnost svih nas, naglašavanje važnosti zdravog domoljublja bez ksenofobije, to nije nikakav populizam. Populizam je ustvari destruktivan čimbenik, jer nikada ne nudi pravu alternativu. Populizam se brine samo za kratkoročnu korist, pojedinca ili neke grupacije, ne zabrinjavaju ga dugoročne posljedice vlastitih populističkih ciljeva. Takav populizam je uvijek poguban i ne nudi nikakvu viziju budućnosti i zdravog razvoja kako pojedinca tako i društva.

  1. Populizam u hrvatskoj politici

Koliko smo se populizma nagledali i naslušali u hrvatskoj politici čak i u instituciji u kojoj pogotovo populizma ne bi trebalo biti!? Koliki sjede u saborskim klupama koji su onamo došli isključivo snagom populističkih pamfleta tijekom izborne promidžbe? Kako populistički djeluje kada zastupnik svojim provokacijama namjerno izazove da ga silom iznose iz saborske aule? Sabor, parlament i senat trebale bi biti svetinja za svakog građanina i pogotovo zastupnika, a ne mjesto bjesomučnog traženja sukoba iz populističkih poriva. Zar ne djeluje populistički kada zastupnica zahtjeve za pravom na priziv savjesti naziva znakom tradicionalizma ili zaostalosti? Zar nije populizam kada grupa zastupnika demonstrativno napušta sabornicu, nezadovoljna govorimo svojih oponenata, misleći valjda da će zbog toga cijela Hrvatska briznuti u gorki plač i upravo njima gromoglasno aplaudirati? Zar nije populizam kada zastupnik u Saboru blaženo „blaguje“ pizzu? Kako, ako ne populizmom, nazvati ulične svađe među političarima i zastupnicima koje danonoćno gledamo na televiziji, na kojima bi im zavidjele sve suprotstavljene grupe srednjoškolaca? Pa zar ćemo onda mi u Hrvatskoj populističkima zvati one stranke u inozemstvu koje se zalažu za očuvanje nekih tradicionalnih i neophodnih vrijednosti, za više reda u državi, za veću sigurnost svojih građana? Naš politički populizam je previše prozirna i jeftina stvar da ga građani ne bi bili sposobni prozreti.

  1. Populizam razara vrijednosti

U Hrvatskoj pojave populizma bujaju pogotovo oko svjetonazorskih pitanja. To je najpogodniji teren za populističko mešetarenje. Ako shvatiš da se za pravo istospolnih parova na udomljavanja djece zalažu neke glasne i agresivne skupine koje imaju uvijek širom otvorena vrata medija i služe se glasnom promidžbom, najbolje je prikloniti se njima, a sve druge proglasiti nazadnjacima. Najmanje je važno kakav će odgoj ta djeca koju će istospolni par udomiti dobiti, hoće li biti biti „neutralno“ usmjerena, te će se slobodno moći opredijeliti ili za homo ili heteroseksualnost? Ako si svjestan da neki jaki lobiji, iz vlastitog koristoljublja, nastoje ukinuto pravo na priziv savjesti jer se brinu samo o tome kako više vlastitih proizvoda prodati, zašto se ne prikloniti njima i imati iza sebe jaku promidžbenu moć? Savjest je ionako glavna smetnja svakom populizmu. Ako težiš većom političkom moći, najbolje ti je uvijek i u svemu biti oponent vladajućima, bez obzira o kakvom se sadržaju radi. Populistička politika ionako je već odavna prestala biti služenje općem dobru. Čast iznimkama. Zar nismo tako ustrojili školski kurikulum bez obzira na sve primjedbe, usvojili Istanbulsku konvenciju ne obazirući se na sva drugačija mišljenja, prihvatili tzv. Marakeški sporazum ne trepnuvši okom? Uistinu, populizam može pregaziti i najveće vrijednosti, a da toga možda nismo ni svjesni.

  1. Populizam u Crkvi

Nije ni Crkva pošteđena napasti populizma. I samom papi Franji prigovaralo se da katkada nastupa populistički kao da pod svaku cijenu nastoji ugoditi svima. Ali papa Franjo u tome nema nikakvih osobnih interesa. Smatra da se Crkva premalo brinula oko onih najugroženijih skupina ljudi i da se, sukladno tome, Crkva treba više posvetiti ovom temeljnom evanđeoskom nalogu. Osim toga, kada bi tu i bilo primjesa populizma, od njega mogu koristi imati upravo oni koji nas najviše trebaju. Više se populizma može nazrijeti u Crkvi „na terenu“, u djelovanju svećenika. Iz želje da se veći broj ljudi privuče Bogu i Crkvi često su svećenici u napasti nekako „ublažiti“ zahtjeve Evanđelja, prilagoditi ih modernim vjernicima. Ili naginju više folklornim manifestacijama crkvenih blagdana jer se to više sviđa ljudima, zapostavljajući njihov sakralni karakter. Ništa manja napast populizma u Crkvi je svođenje vjere na njezinu socijalnu ulogu, svođenje vjere na milosrđe, na krpanje rupa koje društvo ostavlja za sobom. To jest temeljna, ali nije prioritetna uloga Crkve. Kristu je prioritetno bilo navještaj i objava Boga kao milosrdnog oca. Ali je znao itekako naglašavati i zahtjevne odrednice života koje iz vjere proizlaze. Populizam u Crkvi rađa se onda kada zaboravimo ili dovoljno ne uvažavamo istinu da vjera od čovjeka uvijek zahtijeva moralni život koji će nastojati biti u skladu s Evanđeljem. I ovdje je, kao i u svim drugim područjima, istina i samo istina jedina prepreka nabujalom populizmu.

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *