„FAKE NEWS“ – ŠTO JE ISTINA?

„FAKE NEWS“ – ŠTO JE ISTINA?

U nekim ne tako dalekim vremenima postojali su časopisi i revije kojima je gotovo prepoznatljivi znak bio iznošenje više ili manje izmišljenih poluistina. Bili su to tekstovi o medijskim zvijezdama, glumcima i glumicama, pjevačima i pjevačicama, pikanterije iz njihovih života, ljubavne priče o tragičnim događajima, sudbinama, bolestima ili uspjesima. Sve je to izazivalo cijeli niz osjećaja, čitatelj je nekako aktivno sudjelovao u bolima i radostima drugih, neovisno o tome koliko je u svemu tome bilo istine. Kao da je svaki dan mogao biti prvi april, kada je iznošenje „neistina“ i  „prijevara“ na dnevnom redu. S promjenom analognog u digitalni sustav, prostor „poluistine“ ili laži uvelike se proširio. Globalnim mrežama i njihovim sponzorima više nije u prvom planu svojim dezinformacijama uveseljavati korisnike i izazivati njihove osjećaje. U prvom planu je nastojanje da se „novac okreće“. Tko ne uspije svojim proizvodom izazvati pozornost korisnika, nego se zaustavi na reklamiranju onoga što stvarno odgovara istini, taj je nesumnjivo gubitnik. Sav taj sustav poluistina kratkog je vijeka. U takvom ozračju kao gljive poslije kiše niču tzv. „teorije zavjere“, namjerno servirane kako bi ovaj sustav potrajao malo duže. Jedna njemačka studija pokazala je da svaki drugi ispitani Nijemac kako nekakve tajne organizacije imaju veliki utjecaj na političke odluke. Jedna trećina ispitanika vjeruje da nekakve mračne i tajne moći dirigiraju svjetskom politikom. Lakovjernost ne poznaje granica. Logično je da se tu postavlja pitanje: Što je istina? Što su činjenice? Što je fikcija?

  1. Relativizacija istine

Nesumnjivo je da se takvo stanje rađa iz nekakvog osjećaja bespomoćnosti, osjećaja ljudi da sami ne mogu upravljati svojim životom, te često kao posljedicu ima svojevrsni pasivizam, pod izlikom „ionako ja ništa ne mogu promijeniti!“. Rezultat je težnja ka relativizacije svake istine i onih istina i normi koje su nekoć vrijedile kao neoborive i apsolutne. Živimo u vremenu tzv. „novog procesa relativizma“. On je započeo još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, njegovi poklonici bili su uglavnom tzv. „lijevo“ ili „ljevičarski“ usmjereni ljudi, ali i akademski obrazovani ljudi postmodernizma koji su zastupali mišljenje da ne postoje univerzalne istine nego samo male „osobne“ istine, ovisne o kulturalnim i društvenim silama koje ih oblikuju ovisno o povijesnom trenutku. Logična posljedica svega toga je da nešto što je „normalno“ ili „naravno“ zapravo ne postoji, pa, dakle, ne može postojati ni ikakva naravno utemeljena norma. Tako se sve može relativizirati: razliku između muškarca i žene, između braka i slobodnih veza, između hetero- i homoseksualnosti, dobra i zla, ispravnoga i neispravnoga, počinitelja i žrtve, učitelja i učenika, vjere i nevjere, istine i laži. Ništa nije potpuno sigurno. Sve je subjektivno. Sve protječe kao potok. Dakle: sve može na neki način biti „istina“. U takvom ozračju relativizma teško je uopće postaviti pitanje zašto netko sustavno promiče neistinu, jer, nedostaje kriterij onoga što je istina. U takvoj „kolijevci“ rađaju se Fake News, sustavno iznošenje poluistina i laži koje ne podliježe nikakvim sankcijama ili propitkivanjima.

  • Stoljeće „selfija“

Sve se to, naravno, tiče i vjerskih istina. Ako u općem shvaćanju ne postoji nešto što je objektivno, u svim mogućim uvjetima ispravno i neispravno, pa sukladno tome uvijek obvezujuće, otvaraju se širom vrata nihilizma. Živimo u stoljeću ekstremno usredotočenoga na „Ja“, koje može prerasti u stoljeće narcisizma. „Ja“ sam centar svega. Epidemija „selfija“ dovoljno govori o tome. Mjesto činjenica zauzimaju osjećaji i emocije pojedinca. Možda je to glavni prigovor kojega možemo uputiti brojnim vjerskim skupinama koje zapostavljaju objektivni poklad vjere i morala, a u prvi plan guraju doživljaj, osjećaj, emociju. Čak se i u školama ne govori o prenošenju „znanja“, nego o prenošenju „kompetencija“, kao da bi svaki učenik trebao sam odrediti istinu o onome  što je dobro ili loše, ispravno ili neispravno. Hrvatska reforma školskog kurikuluma u mnogim aspektima slijedi ove smjernice. U literaturi i općenito u kulturi umjesto realizma zavladao je hiperrealizam, tzv. fantasy, posebno u kino dvoranama, s mnoštvom poklonika posebno međe mladima. Sintagma „osobno umjesto objektivno“ našla je široku publiku i u akademskim ustanovama. Kada sam godinama unazad u raspravama sučeljavao moje studente teologije sa studentima filozofskog i pravnog fakulteta o nekim bioetičkim temama kao što su pobačaj i eutanazija, zaključio sam da studenti teologije ipak drže do nekih objektivnih vrijednosti, dok većina ostalih studenata sve svodi na to kako su se oni unutar njihovog razreda dogovorili. Rezultat tog dogovora za njih je bila jedina norma ponašanja. Objektivne vrijednosti oko toga što je život ili smrt imale su u njihovim očima vrlo malenu vrijednost, sukladno sintagmi „pa ako mnogi tako rade onda je to valjda dobro!“

  • Vjerodostojnost istine u krizi

U krizi je, dakle, vjerodostojnost  istine. Ljudi se manje zanimaju za to je li nešto objektivna činjenica. Puno se češće pitaju je li zgodno i isplativo u to vjerovati. Tako se rađa tzv. Mainstream, ona matica koja usmjerava razmišljanje i djelovanje mnoštva. Ključno je stvari učiniti vjerodostojnima, biti uvjerljivi, neovisno o tome jesu li istinite ili ne. Čovjek onda bira ono što smatra istinitim, a društvene mreže s pobrinu da izabere upravo ono što ga neće iritirati i oneraspoložiti. Američka znanstvenica Michiko Kakutani govori o svojevrsnom silosu koji u sebi krije sve sadržaje iz kojega ljudi crpe što im odgovara, ali se njihov životni prostor suzuje oko tog silosa. U tom silosu izmiješani su sadržaji i „istine“ stručnjaka i amatera. Ljudi jednako vjeruju i jednima i drugima. Objektivno znanje  ne igra ulogu. Važno je samo da sadržaj odgovara interesima pojedinca. Ti sadržaji ili informacije sadržajno nude jako malo, usredotočene su na spektakularnost, zabavu. Na taj način zadovoljavaju ljudsku čežnju za posezanjem u taj silos koji će im ponuditi najmanje obvezujuću „istinu“. Sve to umanjuje ljudsku sposobnost za „vaganjem“ informacije, njihovu pozornost i sposobnost stvaranjem vlastite prosudbe o onome što je istina. Jer, ovome posljednjemu potrebno je posvetiti vrijeme, strpljivost, staloženo promišljanje, za što moderni čovjek nema vremena.

  • Važnost institucija

Je li možda razlog takvom stanju i kriza vjere kod modernog čovjeka? Vjerujem da jest. Jer, kada ljudi u religioznom smislu više u Nikoga ne vjeruju, onda su spremni sve vjerovati. A taj moderni Mainstream nihilističkog tipa ima sasvim preciznu metodu pristupa. Ona se temelji na dva principa: prvi tvrdi kako nema sadržaja ili normi koji bi vrijedili neovisno o čitatelju ili gledatelju, jer o njemu sve ovisi; drugi tvrdi kako je razum zastarjela vrijednost, a jezik nije više sredstvo komunikacije, jer su to dva relativna i nestabilna elementa. Direktna posljedica toga je nepovjerenje u sve institucije, gubitak poštovanje prema zakonima, normama ljudskog suživota i tradiciji. Što nam onda preostaje? Židovsko-američka spisateljica Hannah Arendt svojevremeno je ustvrdila: „Činjenice zahtijevaju vjerodostojne svjedoke“. Dakle, danas je neophodno potrebno više smisla za realnost, više svijesti o onome što je stvarno, a ne fiktivno. Neophodno je ojačati vjeru u društvene i državne institucije, među koje spada i zrelo i objektivno novinarstvo,  koje ipak predstavljaju nešto što je objektivno, što nije samo fikcija i podložno egoističkim interesima pojedinca. To vrijedi i za kršćanstvo uopće. Moderni kršćanin mora se angažirati u zaštiti vjerskih institucija, tj. onog kršćanstva koje se kao Crkva profiliralo kroz stoljeća, ali se i dalje smije i mora razvijati. Nije dovoljno brinuti samo o vlastitom vjerskom iskustvu nego i o svemu onome što kršćanstvo jest i čini kako bi vjera ostala utemeljena na nekim objektivnim sadržajima, istinama i događajima. Tu su itekako nužno potrebni vjerodostojni svjedoci. To na općem planu i u Hrvatskoj nisu samo priznati sveci i blaženici. To je svaki kršćanin koji svoj život gradi i usmjeruje prema nekim objektivnim sadržajima i normama koji svoj korijen vuču iz vjere. To danas može izgledati čudno ili staromodno, ali je jedini način da se ne utopimo u prašumi poluistina i laži koje su uvijek kratkog vijeka.

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *