„KULT LJEPOTE“

 „Osim kada se radi o medicinskom razlogu, mladim ljudima nož i skalpel ne bi trebali biti potrebni“. Tako govori predsjednik njemačke liječničke komore Klaus Reinhardt. Tim riječima uključuje se u raspravu o tome kako vrjednovati medijske kampanje i reklame koje imaju za cilj nagovoriti mlade ljude da se povrgnu estetskim kirurškim zahvatima. On zagovara uvođenje zabrane reklamiranja plastičnih operacija s ciljem uljepšavanja izgleda kod mladih osoba. „Kultu ljepote“ koji je preplavio medije i društvene mreže valja stati na kraj. Puno je važnije poticati mlade ljude da cijene i vrjednuju sami sebe onakvima kakvi jesu, pogotovo u fizičkom smislu. Društvo mora uložiti maksimalne snage kako bi se kod mladih ljudi razvio osjećaj: „ti si u redu onakav kakav jesi!“ Uglavnom se tu misli na mlade ljude koji se, često bez ikakvih razloga, podvrgavaju kirurškim tretmanima uljepšavanja, što često čine uslijed agresivnih ponuda koje im stižu iz svijeta medija i društvenih mreža.

  1. Korekcija tijela, ali i duše

Ovdje se uglavnom radi o mladim ljudima koji se utječu postupcima uljepšavanja. Za to ima više razloga. Ponajprije, mladi brže i lakše potpadaju pod utjecaj agresivnih promidžbi kojima je jedini cilj manipuliranje ljudskom psihom ili iskorištavanje potajnih želja i čežnji mladog čovjeka. Osim toga, kada jednom mladom čovjeku u pamet usadiš svijest kako nije lijep, kako mu na tijelu „ne štima“ ovo ili ono, te kako sve to može trenutno ispraviti po nekakvoj prihvatljivoj cijeni, ili čak badava, ti tog mladog čovjeka nisi pridobio samo za ovaj konkretni zahvat na njegovom tijelu, nego si potencijalno od njega stvorio stalnog klijenta koji će promptno odgovoriti na sve tvoje ponude. Jednokratna korekcija tijela i eventualnih fizičkih nedostataka, pogotovo ako je bila uspješna, širom otvara vrata trajnim „korekcijama“ svijesti i duše. Kao što se mlada osoba olako može nagovoriti da kirurški korigira izgled nosa, čela, stasa, tako se kasnije olako može nagovoriti da korigira i svoje stavove oko puno važnijih pitanja i problema. A to se jednostavnim jezikom naziva manipulacija. A manipulacija s ljudima načelno je kažnjiva. Eto zašto pametni predsjednik njemačke liječničke komore u suštini ima pravo. Iako je teško vjerovati da će njegov prijedlog naići na sveopće odobravanje. 

  • Sekularno ikoniziranje

Koliko je utjecaj tog trenda na svijest mladih ljudi jak dovoljno je pogledati npr. nogometaše. Gotovo da nije moguće pronaći jednoga koji nema na sebi nekakvu tetovažu. Neki idu tako daleko da tetovažama prekriju cijelo tijelo ili barem vidljive dijelove. Što uvelike mijenja cjelokupni vanjski izgled tijela. Ako zamislimo koliki utjecaj poznati nogometaši imaju na ljude, i to ne samo na mlađu populaciju, nije čudno ako se trend tetovaže širi poput mrlje. Ili ako pogledamo neuspjele pokušaje uljepšavanja poznatih lica glumaca ili pjevača. Katkada lice jedne inače lijepe djevojke postane unakaženo za cijeli život. Ali to nije dovoljno kako bi se trend umjetnog uljepšavanja stavio pod upitnik. Jer, i nogometaši i glumci i pjevači postali su moderne ikone s gotovo religioznim konotacijama. U Njemačkoj je nedavno otvorena izložba pod naslovom: „Čemu se mi molimo?“ Tu su najpoznatija lica iz svijeta sporta, glazbe i glume stavljena u klasične ikone bizantskog stila. Gospa je u ikoni zamijenjena s Marylin Monroe, neki drugi svetac poznatim glumcem ili nogometašem. Klasična religioznost koja pred očima ima sliku Gospe ili nekoga sveca zamijenjena je sekularnim ikoniziranjem. Neka vsta „kanonizacije“ bez vjerskih konotacija. Izložbom se samo htjelo naglasiti kakav utjecaj poznate osobe imaju na ljude u gotovo svim pitanjima, pa tako i kada se radi o „sakraliziranju“ ljepote. 

  • Život u svijetu grčkog kanona

Kada je poznati umjetnik Michelangelo bio mlad, očaravala ga je ljepota ljudskog tijela, tzv. grčki kanon sa savršenim proporcijama, vanjštinom, crtama lica likova koje je predstavljao na slikama ili u kamenu. Pogledamo li samo savršenstvo njegove „Pieta’“ ili kip „Davida“ ostajemo začarani vjernim prikazom njegovih likova. Kasnije, u zrelijim godinama, to mu nije bilo dovoljno. Shvatio je da izvanjska ljepota nije dovoljna kako bi dočarao „dušu“ svojih likova. U tom kasnijem dobu njegova života nastali su „Mojsije“ i „Sikstinska kapela“. Očigledno je da u tim djelima na vidjelo izbija „nutrina“ tih likova, njihova duša, njihova radost ili gnjev, strah ili očaj. Iako fizičke proporcije likova nisu savršene, iz Mojsijeva lika izbija gnjev zbog nevjere Izraelskog naroda Jahvi. Iz likova na Posljednjem sudu u Sikstini prvo što upada u oči promatraču je očajnički strah likova koji su osuđeni za pakao, ili blaženi osjećaj mira onih koji su određeni za raj. Iako vanjske proporcije njihova tijela nisu savršene niti su ti likovi svi savršeno lijepi. Mi danas živimo u svijetu „Mojsijeve mladosti“. Na to nas tjeraju mediji, društvene mreže, odgoj, obrazovanje, kultura, politika, sport. Zaljubljeni smo u grčki kanon ljudskog tijela i izgleda. Teško da će velikog uspjeha u filmu imati netko tko nije lijep. Kada će na naslovnicama osvanuti netko tko nije „proporcionalan“? Zar ovakav svijet ne djeluje porazno na sve one koji nisu satkani po parametrima grčkog kanona? Kakve perspektive ima svijet koji se zaustavlja samo na vrjednovanju vanjskih proporcija ljudskog života? 

  • Odgovornost mladih

Takav svijet i život u njemu ne odnosi se samo na brigu oko tjelesne ljepote. Ovaj trend zahvaća sve oko nas, naše blagdane, kako one svjetovne tako i vjerske, često postaje glavna briga u odgoju naše djece, stvaramo generacije ljudi koji žive samo „na površini“ svakodnevice. Zar je onda čudno ako se današnji mladi radikalno razlikuju od prijašnjih generacija. Nekada su mladi ljudi, pogotovo studenti, bili motor društva, njegovih promjena, masovno su iskazivali potrebu za humanijim i boljim svijetom. Bili su u mnogim dijelovima svijeta, ponajprije u Europi, promotori veće demokratizacije društva, bili su glavni pobornici rušenja Berlinskog zida i mnogih drugih „zidova“ koji su dijelili ljude po raznim osnovama. Jednostavno rečeno, tražili su neki dublji smisao života, neki plemenitiji razlog postojanja. Nisu se zadovoljavali površnim vegetiranjem, pasivno očekujući da to netko drugi učini. Da se nisu upravo mladi osovili na noge u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Europa i svijet  još bi dugo godina bili živjeli u nekakvim žabokrečinama uhodanih sustava. Svakako, tim mladim ljudima nije jedina briga bila njihov vanjski izgled. Bio im je važniji smisao jednog humanijeg života. Danas, pak, teško ćemo mlade ljude nagovoriti da idu glasovati! Radije će švrljati po svom mobitelu upijajući ponude o tome kako biti ljepši i privlačniji.

  • Božić u srcu

Bliži se Božić. Vjerojatno će mnogi ljudi ostati samo „na površini“ onoga što Božić znači. Ostati će mislima samo na uličnim događanjima, promatranju gradskih ukrasa, usredotočeni na to kakve poklone darivati ili kako okititi božićno drvo. Punom parom raditi će trgovine, frizerski saloni i oni za uljepšavanje… A u čemu je zapravo ljepota i smisao Božića? U čemu je ljepota jedne betlehemske štale? U siromašnoj obitelji koja u jaslama njeguje novorođeno dijete? Ili u siromašnim pastirima koji napuštaju stada kako bi se prvi poklonili  novorođenom Bogu? Sva ljepota Božića skriva se u intimi ljudskog srca, u prostodušnosti ljudi  i jednostavnosti i onoga što ih okružuje. Ljepota nije u vanjštini, niti okoliša niti ljudi. Nema tu spektakla. Nema agresivnih ponuda. Čak nema izuzetne ljepote na licima Marije i Josipa. To ih samo mi prikazujemo lijepima na našim slikama ili jaslicama. U Božiću ima samo razgovijetni i glasni poziv čovjeku da smisao vlastitog života ne traži „na površini“, u vanjštini, nego u njemu samome. Betlehemska štala simbol je ljudskog srca, čovjekove nutrine. Ondje se rađa Bog. A s njim i sve ono što ljudskom životu daje istinski smisao. Sve ostalo, sva vanjština i ljepota za kojom težimo, samo je maska koja brzo nestaje. 

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *