PLODOVI BOŽIĆA

Božić je iza nas. Govorili smo i pisali o tome kako bi Božić morao prouzročiti neke promjene u životima kako pojedinaca tako i svijeta. Ne smiju se božićni duh i njegove poruke ostaviti u jaslicama. Sve što se događalo za Božić pred više od dva milenija prouzročilo je povijesne promjene u životima mnogih ljudi, ali je utjecalo i na način kako je funkcionirao tadašnji svijet, u političkom, gospodarskom i socijalnom smislu riječi. Božić je svijetu predstavio Boga koji nije ravnodušan u odnosu na to kako će ljudi živjeti, kako će ostvarivati pravednost, kakvi će im biti međusobni odnosi. Želio se roditi kao malo nemoćno dijete ne samo iz nekakvih romantičarskih razloga, nego zato jer je htio da svijet usvoji neke radikalne promjene u ponašanju ljudi. Ipak, kada to spominjemo to često zvuči kao nekakva lijepa propovijed, bez dublje analize svih tih posljedica koje svoj izvor imaju u Božiću. Ipak, postoje mnogi slučajevi kada je izvjesno da je upravo događaj Božića uzrokovao duboke promjene u načinima kako su ljudi počeli shvaćati sebe i svijet oko njih. Jedan od takvih primjera je pitanje definicije i provedbe prava djece.

1.  Od Božića do prava djece

Od božićnog događaja do civilizacijskih prava djece postoji jedna neodvojiva povijesna povezanost  koja je bitno doprinijela humanizaciji čovječanstva. Ako danas u raznim poveljama o pravima djece i njihovoj zaštiti čitamo kako svako dijete ima razna neotuđiva prava, kao što su pravo na vlastito dostojanstvo i zaštitu, pravo na razvoj i zaštitu vlastite osobnosti unutar društva, onda takva jasna definicija zahvaljuje svoje postojanje božićnom rođenju maloga djeteta u Betlehemu koji nije imao nikakvo zagarantirano pravo. Mnoge crkvene zajednice 19. stoljeća, koje su se posebno brinule za bolesnu i napuštenu djecu, u božanskom betlehemskom djetetu i u prilikama u kojima je došao na svijet, pronašle su svoju temeljnu inspiraciju za djelovanje. Na božićnom događaju pojedinci i zajednice pronalazile su poticaj za veću zakonodavnu zaštitu djece, ali i za veće poštivanje ljudskog dostojanstva uopće.

2.  Humanizacija svijeta

Najpoznatija predvodnica borbe za prava djece bila je švedska pedagoginja Ellen Key, koja je umrla 1926. godine. Ona je u praksi nastojala oživotvoriti Isusove riječi: „Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko“. Na temelju te velike Isusove naklonosti djeci, Ellen je započela, pored svega što su već crkvene organizacije činile, prava djece raznim tekstovima promovirati i na civilnom planu. Napisala je malenu knjižicu pod naslovom „Mlada generacija“ u kojoj tvrdi kako je sigurna da će u budućnosti nadoći zakoni čije će glavno poglavlje biti prava djece. Ona je već tada naslutila kako će to poglavlje osigurati pravo djeteta na roditelje koji će biti sposobni za poziv roditeljstva, zatim pravo djeteta  na zaštitu duha i tijela, na zaštitu od nasilja, gladi i nezdravih uvjeta života, pravo djeteta na zdravi duhovni i tjelesni razvoj, na zdravstvenu skrb.“ 1900. godine Ellen piše svoj programski tekst pod naslovom „Stoljeće djeteta“. Govori o djeci kao o punopravnim osobama, s pravima koja imaju snagom svoje naravi, a ne nečijom zaslugom ili milosti. Sav taj žar u promicanju svijesti o potrebi osiguranja temeljnih prava djece nije moguće shvatiti ako se iz vida izgubi onaj korijen na kojemu sve počiva, a to je biblijska poruka Božića. Ne radi se o nekakvom idealiziranom Isusu koji se rađa u intimi betlehemske štale, nego o sagledavanju povijesnog i socijalnog konteksta u kojemu se dogodio Božić, te o pokušaju da moderno društvo usvoji neke druge parametre kako bi djeca danas živjela bolje negoli je to mogao Isus u trenutku svog dolaska na zemlju. Ellen tvrdi kako je događaj Božića sposoban uzdrmati ljudske savjesti, s ciljem snažne humanizacije svijeta i čovječanstva, u što svakako ne spada prisilni teški fizički rad djece, porobljavanja djece, nasilje nad djecom, sve ono, dakle, čemu svjedočimo i u našem današnjem tzv. „humaniziranom“ svijetu.

3.  Božić i sakralnost djeteta

Božićni događaj bio je u pozadini i nastojanja osiguranja prava djece nakon dva svjetska rata, u kojima su žrtve bila djeca. Tako je 1919. godine u Londonu osnovana organizacija „Save the Children“, koja je zapravo prva aktivnu internacionalna humanitarna udruga. Kada je 1989. gotovo jednoglasno izglasana i postala obvezujuća Deklaracija UN o pravima djeteta, Sveta Stolica bila je prva među europskim državama koja ju je potpisala. Deklaracija ima evidentno biblijsku pozadinu, tj. novozavjetni govor o ljudskom dostojanstvu, čiji je temelj u božićnom događaju. Od tada se djeci priznaju prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti. Evidentno je, dakle, da je povijest priznavanja prava djece upravo kroz kršćanstvo dobivala humanizirajuće impulse. Eto zašto ovdje na vidjelo izbija, između ostaloga, sva tragičnost zlostavljanja djece od strane crkvenih službenika. Tu se kršćani suprotstavljaju onim postignućima koja su civilizacijski i povijesno dosegnuta zahvaljujući biblijskim i kršćanskim inspiracijama i zalaganjima. Božić se dogodio u svijetu u kojemu nije postojalo istinsko vrjednovanje djece, gdje su prava djeteta bila nepoznanica. Takav Božić je uzrokovao zalaganja za prava djece u modernom svijetu. Ako su filozofi i teolozi tijekom čitave povijesti naglašavali „sakralnost osobe“, onda je prije toga Božić ustanovio „sakralnost djeteta“.  Božić stoga nalaže dužnost svakom čovjeku  dobre volje  da podržava i potiče prava djece diljem svijeta. Ovdje valja misliti prvenstveno na onu djecu koja doživljavaju nasilje, unutar vlastite obitelji, u drugim društvenim krugovima, pa i unutar Crkve.

4.  Pokušaji kršenje prava djece

Zato papa Franjo ima pravo kada u sprječavanju i razotkrivanju bilo kakvog nasilja nad djecom ide do kraja. Zahtijeva potpunu transparentnost, ne priznaje nikakvo pravo na zataškavanje zlostavljanja iz bilo kakvih razloga. No, izgleda da papa Franjo ne misli samo na ostvarivanje prava djece tako što će se potpuno spriječiti bilo kakvo nasilje nad njima. On zacijelo misli i na to kako djeci valja osigurati primjereni odgoj, pa tako i vjerski. U čemu važnu funkciju igraju i božićne jaslice. Možda je i sveti Franjo Asiški, kada je prvi puta osmislio i postavio jaslice, pred očima imao djecu koja se njima najviše raduju. A mi danas svjedočimo kako nekakvi nadobudni „naprednjaci“ i samozvani humanisti zagovaraju micanje jaslica iz javnih prostora. Kao što rekosmo, davno su promicatelji prava djece među ta prava stavili i pravo na vjeroispovijest. Kada se radi o djeci jasno je da se tu radi o vjeroispovijesti njihovih roditelja. Valjda nitko pametan neće tvrditi da maleno dijete može samoga sebe opredijeliti za neku vjeroispovijest. Zagovornici micanja jaslica iz javnih prostora očito ne znaju kako time zakidaju djecu za jedno pravo koje je dobilo mjesto i u Deklaraciji UN. Slično možemo reći i za pobornike ukidanja vjeronauka u školama. Ako dijete pohađa vjeronauk u školi očito je to zato jer to roditelji žele. Jer su se opredijelili za takav odgoj. Zagovarati zabranu vjeronauka u školi znači kršiti dva temeljna prava zacrtana u svim relevantnim dokumentima o ljudskim pravima. To je pravo roditelja na odgoj vlastite djece i pravo njihove djece da izaberu vjeroispovijest, drugim riječima onu koju žele njihovi roditelji. Sve ostalo je jeftino politikantstvo. No, o tome da i u Hrvatskoj često politički interesi i svjetonazorska ideologija ne prežu niti pred temeljnim ljudskim pravima imamo dovoljno iskustva. Sjetimo se samo pitanja slobodne nedjelje.                                                   

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *