ŠRI LANKA I NOTRE DAME: TESTOVI VJERE

Ovogodišnji uskrsni dani ostati će upamćeni po dva događaja koji su danima zaokupljali svjetsku javnost. Jedan događaj je veliki požar koji se dogodio na pariškoj katedrali Notre Dame, drugi je, pak, tragični atentati na kršćane u Šri Lanki s gdje je poginulo oko 260 ljudi. Ova dva događaja nisu u nikojem smislu povezana. Jedan se dogodio, navodno, slučajno, drugi je posljedica ljudske zloće. Nisu povezani niti zemljopisno ili povijesno. A ipak, nepristranom promatraču oba događaja, čak ako ih na neki način usporedimo, nameću neka pitanja i razmišljanja, pogotovo u odnosu na to kako su ljudi na njih reagirali. U Parizu se na licima ljudi vidjela nevjerica, tjeskoba, čak i strah. U Sri lanki na licima je bila gotovo i samo neopisiva bol. A da ne govorimo o različitim parametrima kako su o oba događaja izvješćivali mediji. Događaj u Parizu izazvao je opću mobilizaciju oko saniranja štete na katedrali, onaj u Šri Lanki kronički je zabilježen kao teroristički čin, kao da smo na tako nešto već navikli.

  1. Što je Notre Dame?

Notre Dame je jedna od najpoznatijih svjetskih crkava, dakle, mjesto kulta, mjesto odavanja počasti Svevišnjem, mjesto molitve, sabranosti, kajanja, oprosta. Pored toga, ova građevina u sebi krije ogromno sakralno blago, od neprocjenjive vrijednosti riznice do relikvija svetaca. Konačno, ona je i simbol francuske nacije. Svojim vanjskim izgledom dominira Parizom. U njoj je okrunjen Napoleon kao francuski car. Tri čimbenika spojena u jednoj zgradi: kultni i vjerski, povijesno-umjetnički i nacionalni. Bilo bi zanimljivo znati koji je od ovih aspekata prevladavao na licima i u dušama onih koji su požar sa strane promatrali, kod vodećih političara koji su se na sve strane oglašavali, kod bogatih poduzetnika koji su odmah obećali stotine milijuna za obnovu crkve, kod izvješća svih svjetskih medija. Svaki od tih aspekata je neprocjenjivo važan. Ali je ipak najvažniji onaj prvi: da je ta crkva Dom Gospodnji. Taj aspekt nije bio prioritetan ni dok je crkva bila neoštećena, jer su se upravo na trgu ispred nje često odvijale predstave koje su miljama daleko od bilo kakvog kršćanskog i vjerskog „štimunga“. Taj aspekt očito nije bio prioritetan ni godinama unazad, kada je francuski predsjednik bio među najžešćim zagovarateljima da se u Preambulama Statuta Europske unije ne spominju kršćanski korijeni na kojima je Europa nastala. Eto zašto se nameće dojam da je ova crkva više doživljavana kao nacionalni spomenik, simbol važnosti nacije, njezinog jedinstva i snage. Ali je isto tako trebalo postati jasno kako se taj identitet nacije ogledava u jednoj crkvi, a ne na nekakvom stadionu ili trgovačkom centru. To se, nažalost nije dogodilo. Dakle, taj identitet nacije počiva na kršćanskim korijenima kojih smo se odrekli. Nedvojbeno je da će se crkva obnoviti. Sasvim je nevažno hoće li to biti u pet ili deset godina. Ali je pitanje hoće li ljudi to doživjeti kao obnovu doma Gospodnjeg ili samo kao obnovu nacionalnog simbola? Hoće li se kod Francuza i njihovih vlastodržaca obnoviti svijest da je njihov nacionalni identitet usko vezan uz kršćanstvo i vjeru, koje ova crkva predstavlja. Jednom riječju ostaje pitanje: je li Francuzima postalo malo jasnije kako na krhkim nogama počiva nacionalni identitet ako je navezan samo na vanjske zidove, ako nije navezan na nešto čvrsto, na Nekoga tko je vječan? Naime, jedna je stvar obnoviti zidove jedne crkve, pa zvala se ona i Notre Dame. Druga je stvar obnoviti svijest da identitet jedne nacije počiva na onome što ova crkva predstavlja, a to su kršćanski korijeni.

  • Mučenička Crkva u Šri Lanki

Sasvim drugačije prirode je događaj koji e dogodio u Šri Lanki. Ondje su ljudi na Uskrs bili u crkvama, molili, pjevali…i poginuli. Kao što je pred dvije tisuće godina Pilat poubijao vjernike Židove dok su molili u hramu i njihovu krv pomiješao s krvlju životinja koje su ti vjernici žrtvovali Svevišnjemu. Valjda ne postoji teži zločin od ubojstva ljudi na mjestu molitve u trenutku dok se mole. U jednoj većinski muslimanskoj zemlji  vjernici katolici odvažno su krenuli u crkvu moliti i slaviti pobjedu nad smrću. Tamo nije bilo sakralnog blaga u crkvama, visokih tornjeva, a još manje su crkve bile simbol nacionalnog ponosa. Bile su više utočište pred učestalim progonima. Bila su mjesta na kojima je jedino čovjek mogao osjetiti da je Bog njegova jedina istinska zaštita. Tako su svi ljudi, i oni koji su ostali živi i oni koji su umirali, taj napad shvatili kao napad na vjeru, crkvu i samoga Boga. Nije čudno da se nitko nije pojavio s vrećama milijuna dolara i obećao obnoviti crkve. Zašto bi to bilo „isplativo“ u zemlji gdje kršćani čine manjinu? Pa i oni koji žele obnoviti Notre Dame zacijelo ne misle prvenstveno na obnovu crkve kao doma Gospodnjeg, nego kao na spomenik kulture i nacionalni simbol. Zar nije čudno kako smo vjerojatno više suza prolili i tinte potrošili zbog požara na Notre Dame, gdje nije poginuo nitko i gdje se sve može obnoviti,  nego nad onima 260 kršćana koji su nedužni stradali u crkvi tijekom mise, čiji su životi neobnovljivi? U Šri Lanki se dogodila istinska mučenička Crkva. Krv onih vjernika je krv mučenika in odium fidei, prolivena zbog mržnje prema vjeri. U Parizu, srećom, to se nije dogodilo.

  • Živa vjera u Šri Lanki. A u Europi?

Ali, možemo li biti sigurni da se to neće i nama u Europi dogoditi, obzirom da se u više razvijenih europskih zemalja na desetke i stotine crkava prodaje i sada služe kao prodajni centri ili muzeji. Kada se netko odrekne svojih dubokih „genetskih“ korijena i vlastiti nacionalni ili civilizacijski identitet veže gotovo isključivo uz neku građevinu i njezine zidove, pa bila to i crkva, taj identitet je lako salomljiv. Lako je shvatiti kako se, napadom na crkvu i njezine tornjeve, lako ugrozi same korijene identiteta. Mi u Europi već smo mnoge naše crkve „desakralizirali“, ogolili ih od onoga njihovog temeljnog vjerskog smisla i pretvorili ih u mjesta nadmetanja restauratora, konzervatora, arheologa…Mi u Europi gubimo osjećaj za crkve kao mjesta „drugog doma“, kao mjesta utočišta, gdje čovjek može ravnopravno komunicirati s Bogom. Zato smo mi u Europi razvodnili svoj kršćanski identitet. Nisu to učinili vjernici u Šri Lanki. Oni su drugačije osjećali. Zato njihova smrt na mjestu molitve u očima svih preživjelih vjernika nije uzaludna. Tu se zaista može izreći ona klasična istina kako je uvijek „mučenička krv postaje uvijek sjeme novih kršćana“. Zato bi nas smrt ovih vjernika, ali i smrt mnogih drugih diljem svijeta koji umiru zbog svoje vjere, Crkve i Boga, trebala daleko više ražalostiti nego što to može požar u Parizu. Vjera i Crkva nisu vezane uz zidove i tornjeve. U Japanu su vjera i Crkva tijekom 400 godina nakon istjerivanja misionara iz zemlje preživjele u obiteljskim kućama i podrumima. Crkva će zato u Sri Lanki preživjeti i ovaj tragični događaj i nastaviti živjeti. I Notre Dame će, hvala Bogu, biti obnovljena i zasjati možda još većim sjajem. Hoće li Crkva preživjeti i nastaviti živjeti u  Europi kojoj smo „odrezali“ njezine kršćanske korijene? Eto zašto u ova dva slučaja u Parizu i Šri Lanki možemo nazrijeti svojevrsne testove koliko je živa vjera prisutna u identitetu ljudi. U Europi često ta vjera postaje službenica ostalih interesa, pogotovo nacionalnih. U zemljama poput Šri Lanke ona je još živa  i može prkositi svim opasnostima. Stoga, osim što žalimo za izgubljenim životima vjernika, moramo od njih mnogo toga i naučiti. Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *