„STOP“ ZLOSTAVLJANJU!

Nikakvo spolno zlostavljanje maloljetnika neće se više tolerirati u Crkvi – tako se može sažeti osnovni zaključak sastanka predsjednika biskupskih konferencija u Rimu, pod predsjedanjem pape Franje. Netko bi, pomalo zlobno, mogao pomisliti: pa zar se do sada zlostavljanje toleriralo? Drugim riječima, postavlja se logično pitanje što će Crkva konkretno poduzeti u sprječavanju zlostavljanja, u odnosu prema žrtvama dosadašnjeg zlostavljanja, te kako će se sankcionirati akteri eventualnih daljnjih zlostavljanja? Pitanje je složeno, jer zadire u odnose pravnih sustava Crkve i države, suočava se sa preteškim zadatkom vraćanja povjerenja u Crkvu i, što je najvažnije, svako rješenje teško može nadoknaditi pretrpljenu fizičku, psihičku i moralnu štetu kod osoba koje su bile podvrgnute zlostavljanju. Svakako zadivljuje odlučnost pape Franje da svakom zlostavljanju od strane crkvenih službenika stane na kraj. U tom je pitanju papa pokazao, možda više nego ikada tijekom svog dosadašnjeg pontifikata, istinsku odlučnost, autoritet, jasnoću izražavanja, dakle, sve one karakteristike koje od Svetog Oca očekuje svaki prosječni svećenik i vjernik. Uvjeren sam da ogromna većina svećenika i laika potpisuje svaku izgovorenu riječ pape Franje u tom pitanju, pa ne bi smjelo biti niti će, vjerujem, biti nikakvih „opozicija“ kakve su se pojavile nakon njegove enciklike „Radost ljubavi“, prvenstveno oko pitanja pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika.

  1. Zlostavljanje – nova „hereza“?

Možda zvuči nevjerojatno, ali sam siguran da ogromna većina kako vjernika  tako i svećenika i biskupa uopće nisu imali pojma o tako raširenoj pojavi zlostavljanja. Pretpostavlja da je netko znao za nekakav pojedini slučaj, možda nije čak ni znao kako na to reagirati, ali je evidentno da velika većina nije imala pojma o kako se raširenom fenomenu radi. Pa možda to sada i nije najvažnije. Jer, i kada bi se radilo o jednom jedinom slučaju bilo kakvog zlostavljanja maloljetnika od strane crkvenih službenika, i taj jedini slučaj zaslužuje najoštriju osudu i sankciju. Jer se radi o Crkvi, dakle o onoj Crkvi koja se izgrađuje snagom povjerenja ljudi koji joj pripadaju. Stoga nema nikakvog smisla u Crkvi pokušati bilo kakvo zlostavljanje „opravdavati“ tvrdnjom kako zlostavljanja ima i od strane onih koji nisu crkveni službenici. To je valjda bila misao vodilja pape Franje kada je odlučio ozbiljno se suočiti s tim problemom. Svjestan je da bilo kakav zaokret u tom smislu mora početi „od glave“, u smislu da pravila ponašanja crkvenih službenika, kako biskupa tako i svećenika, moraju biti donesena na najvišoj razini Crkve. Nije zanemariva činjenica da je papa osobno predsjedao cijelom savjetovanju. Za svakog vjernika, svećenika i biskupa, riječ Sv. Oca je riječ pastira, učitelja i vrhovnog autoriteta. Teško da će ikada netko u budućnosti moći reći kako su se neki slučajevi zlostavljanja prikrivali „pod plaštem“ Svete Stolice. Eventualni budući počinitelj takvog zločina morati će znati da se stavio u dijametralnu suprotnost s naukom i disciplinom Crkve iza kojih osobno stoji papa. A znamo da su sankcije za takva odstupanja radikalne. Pomalo radikalno možemo reći da je netko tko još bude počinio takav zločin postao istinski „heretik“.

  1. Nadići razlike civilnog i crkvenog prava

Organizirane grupe žrtava zlostavljanja opravdano očekuju praktične korake od strane Crkve u tom smislu. To su oni koji javno istupaju i traže zadovoljštinu. Međutim, moramo misliti i na one žrtve zlostavljanja koje žele ostati u tajnosti, ne žele otkriti svoj identitet. I njihovu želju da ostanu takvi moramo poštivati. Čak ako dokumenti otkrivaju o kome se radi, nije jednostavno niti opravdano imena svih žrtava iznositi u javnost. Zbog toga se nameće potreba strpljivosti, trezvenosti, taktičnosti i pravednosti, prvenstveno u odnosu na žrtve. Ali je isto tako jasno da više ne možemo zastupati tako jasnu podjelu između civilnog i crkvenog prava. Takva podjela postojala je tijekom duge povijesti i temeljila se na razlikama koje postoje između civilnog i crkvenog prava. Naime, civilno pravo sustavno ne želi ulaziti u moralna pitanja, ono se temelji samo na činjenicama. Crkveno pravo, pak, ima karizmatski karakter, ono uvijek, osim pravnih posljedica u nekom pitanju sagledava i posljedice na moralnom planu. Crkveno pravo mora uvijek uzimati u obzir ne samo počinitelja zločina, nego nastoji zaštititi i žrtvu. Zato je crkveno pravo „sporije“ od civilnog prava. Vjerojatno je došlo vrijeme, a slučajevi zlostavljanja nameću takav zaključak, da se u tim odnosima nešto promijeni. Jedno je sigurno: nitko, tko je počinio zlostavljanje, ne bi se više trebao osjećati više zaštićen pred zakonom zato što je crkveni službenik. Barem je to moje mišljenje. Da li će to biti u stilu slogana koje grupe žrtava zlostavljanja nose ulicama a na kojima piše „civilna pravda za sve“, ili će to biti neki drugi model treba vidjeti. Ali zločin uvijek ostaje zločin i žrtva uvijek ostaje žrtva. Bilo kakva „kašnjenja“ u procesuiranju ili zataškavanja samo zato jer se radi o crkvenim službenicima ne dolaze u obzir. Nadam se da će u tom smjeru ići smjernice koje će, nadamo se, nakon savjetovanja u Rimu, uskoro ugledati svjetlo dana.

  1. Posljedice za Crkvu

Ono što je možda po Crkvu najbolnije jesu posljedice koje se osjećaju na svim lokalnim sredinama. Susrećem odrasle ljude koji oduševljeno pričaju o tome kako ih je tadašnji župnik kao ministrante „utrpao“ u svoj „fićo“ i vozio na izlete. Još mu se sada dive i hvale ga te nostalgično poručuju kako bi i današnji svećenici trebali biti tako dobri i bliski prema djeci i ministrantima. Slučajevi zlostavljanja, dakle, izazivaju šokove i kod današnjih svećenika koji pošteno obavljaju svoju službu. „Zasluga“ je to i jednostranog izjednačavanja svih koji djeluju kao crkveni službenici s onima koji su se ogriješili. Spolno zlostavljanje maloljetnika je perverzija iza koje stoji netko s imenom i prezimenom. Svako generaliziranje je nepravda prema svima ostalima koji ostaju normalni ljudi. A to je ogromna većina. Za svakog svećenika djelovalo bi poražavajuće ako bi osjetio da roditelj djece nema prema njemu dovoljno povjerenja, ako bi osjetio da samim time što je svećenik na čelu nosi biljeg zlostavljača. Eto zašto je iznimno važno da se „izoliraju“ pojedinci, bez obzira koliko ih bilo, koji su počinili zlostavljanje. To je u interesu svih svećenika koji marljivo „oru“ njivu Gospodnju. To nije samo zadatak pape, nego svakog biskupa, svećenika, vjernika, roditelja…U suprotnom ćemo se naći u situaciji da svakodnevno nekakav „žuti“ tisak izlazi s bombastičnim naslovima o zlostavljanju, bez obzira bila to istina ili ne. Ako je papa Franjo odlučio sazvati sve predsjednike biskupskih konferencija i suočiti ih s tim problemom, očito je htio da se sama Crkva stavi na čelo u rješavanju tog problema, naravno uz suradnju civilnih institucija.

  1. Povjerenje je u pitanju

Naši vjernici dokazali su nebrojeno puta da itekako znaju razlikovati ono što je crno a što bijelo. Znaju imati ogromno razumijevanje za svakojake slabosti crkvenih službenika. Dokazali su da staju na stranu Crkve i kada je ona u krizi, kada je napadnuta sa svih strana. Pored svih zlostavljanja većina roditelja ima neograničeno povjerenje u svećenike. Ali bi toj Crkvi teško oprostili ako se ne bi ubuduće znala odlučno suprotstaviti zlostavljanju maloljetnika. Jer takvo zlostavljanje je u dijametralnoj suprotnosti s onime što čini samu srž Evanđelja, što svakodnevno propovijedamo, a to je ljubav i briga prema onima koji su najslabiji, nesposobni da se brane, najizloženiji manipuliranju. To su djeca i maloljetnici. To je zacijelo najveći izazov za Crkvu u ovom trenutku. Ako se taj fenomen zlostavljanja ne zaustavi, počinitelji ne sankcioniraju, a žrtve ostavimo „na cjedilu“, kriza Crkve će se produbiti, a povijest će nas pamtiti kao one koji su izgubili povjerenje ljudi u vrijeme sveopćih sloboda i ljudskih prava, dok je Crkva uživala povjerenje u teškim vremenima katakombi, jednoumnih ideologija i raznih gubilišta u starim i novim arenama. Bilo bi to s naše strane neodgovorno i pogubno.

 

Josip Grbac

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *