ŠTRAJKOVI KAO „ULTIMA RATIO“

Zaredali se štrajkovi zaposlenika u našim školama i akademskim ustanovama zahtijevajući ne samo više plaće nego i drugačiji i primjereniji odnos društva i politike u odnosu na ljude koji djeluju u obrazovanju naših budućih generacija. Već smo u ovoj kolumni pisali o tome kako bi učitelji i djelatnici u obrazovnim ustanovama trebali biti „prvi na listi“ kada se radi o povisivanju naknade za njihov rad, slično kao što bi u istom rangu trebali biti i djelatnici u zdravstvenim ustanovama, oni koji se brinu o našoj sigurnosti, i još poneki. Pogrešna je teza koju čuh ovih dana kako je Crkva protivna štrajku. Crkva samo traži da se prije stupanja u štrajk iskoriste sva moguća sredstva u pregovaranju i u mirnom nastojanju da se postigne kompromis i željeni rezultat. Ako to izostane svakako može, kao posljednje rješenje, poslužiti štrajk. Čini se, međutim, da u slučaju štrajkova o kojima govorimo, mnogo toga nije na vrijeme učinjeno.

1.  „Sve ili ništa“

Kao prvo, stječe se dojam da od suprotstavljenih strana, Vlade i sindikata, nitko nije ušao u pregovore sa spremnošću učiniti bilo kakve kompromise. Kao da su obje strane stavile svoje zahtjeve na stol pod motom „sve ili ništa“, sa apsolutnim zahtjevom da se oni prihvate odmah i bez ograničenja ili nekakvih ustupaka. Nameće se dojam da nisu iskorištena sva sredstva kako bi došlo do mirnog rješenja problema. Jer problem nije od jučer. Postoji već godinama. Još za vrijeme bivših Vlada. Zvuči pomalo dvolično kako neki sada sve znaju, zagovaraju rješenje problema odmah, bez ikakvih kompromisa ili stupnjevitosti u rokovima rješavanja nagomilanih pitanja. Jasno da djelatnici u obrazovanju imaju demokratsko i „sveto“ pravo na štrajk, iako nisu krivi za nastalo stanje. Krivi su neki drugi, bivši i sadašnji obnašatelji vlasti, koji se nisu sjetili npr. sebi i saborskim zastupnicima smanjiti prihode za jedan ili dva postotka i time riješiti problem od 6 postotaka koliko traže sindikalni povjerenici za učitelje i nastavnike.. 

2.  Ministrica ili sindikalna čelnica?

Ovdje je posebna priča sadašnja ministrica obrazovanja i znanosti. Kao da je pala s Marsa. Govori kao sindikalna čelnica, a ne kao ministrica zadužena za taj resor. Već dugo vremena sjedi u ministarskoj fotelji, ni prstom nije maknula da taj problem stavi na dnevni red, i sada „otkriva toplu vodu“ i ultimatumima želi omiliti onima za koje se do sada nije brinula. Više joj je na pameti bila ideološki obojena kurikularna reforma nego dobrobit zaposlenika o kojima je trebala brinuti. Obilazi učitelje i đake po školama, prikazuje se kao brižna zastupnica njihovih interesa, ali se toga sjetila tek nakon što su se ljudi odlučili na štrajk. Ali naša zaboravna ministrica ne zaboravlja svoja druženja po školama staviti na svoj stranački profil na društvenim mrežama i tako, uz pomoć djece i učitelja o kojima se do sada nije brinula, promovirati vlastitu stranku. Sve to postaje nekako razumljivo ako imamo na umu da brižna ministrica na svoju ministarsku dužnost nije došla glasovima građana, nego zahvaljujući postizbornim koalicijama. Iluzorno je očekivati ad će na ministarska mjesta u Hrvatskoj doći ljudi kojima u prvom planu nisu politički glasovi nego dobrobit učitelja. Dodajmo k tome kako sada stranka kojoj pripada ministrica obrazovanja, dakle stranka koja je ušla u Vladu upravo pod uvjetom da upravo ona bude zadužena za Ministarstvo obrazovanja, umjesto da je dokazala kako zna i umije nešto učiniti na planu obrazovanja, sada jednostavno čini korak unazad i izabire „pilatovsko“ rješenje, uvjetujući Vladu svojim potpisom na proračun. Kada netko želi pod svaku cijenu preuzeti neki ministarski resor, pretpostavlja se kako smatra da je sposoban taj resor unaprijediti. Obzirom da rezultata nema, evidentno je da se radilo ili samo o tome da stranka zasjedne u neku važnu poltronu ili su namjere bile daleko od onih koje bi nastojale nastoje poboljšati status djelatnika u obrazovanju.

3.  Marginalci i politiziranje problema

Eto zašto se nameće zaključak kako mnogi nastoje politički profitirati na leđima ljudi koji samo traže svoja prava. Pa se i predsjednica stranke koja, prema istraživanjima javnog mnijenja, sada uživa tek oko 2% podrške među hrvatskim građanima, sjetila kako „doprinijeti“ kvalitetnijem školstvu tako što predlaže izbacivanje vjeronauka iz škole. Ipak je potrebno puno bezobzirnosti da netko, tko uživa 2% povjerenja građana jednoga naroda, tom narodu nameće svoja ideološka opredjeljenja. Bez obzira na to što se nitko pametan neće uzrujati zbog zahtjeva predsjednice jedne marginalne stranke i njezinog pobočnika, evidentno je da se tu radi o čistom i jeftinom politiziranju koje nastoji profitirati na nezadovoljstvu koje vlada u obrazovnom sustavu. Ponašanje ministrice i dotične predsjednice doslovno ukazuju na to da je mnogim „dušobrižnicima“ koji nariču nad sudbinom učitelja  zapravo stalo samo do svog političkog profitiranja. Vjerujemo da su i sindikalni čelnici pametni ljudi i da će u svojim opravdanim zahtjevima znati razlikovati „između žita i kukolja“. Sindikalni čelnici u Hrvatskoj pogotovo moraju paziti da se politički ne svrstavaju niti na jednu stranu. Oni zacijelo vrlo dobro znaju kako je na nevoljama ljudi najlakše skupljati političke bodove. Možda mogu poručiti svojoj ministrici neka sjedne za stol i, unutar Vlade čiji je član, smisli kako riješiti problem. To zacijelo neće učiniti šetanjem po školama i koketiranjem s učiteljima i đacima.

4.  Slijediti Platonovu mudrost

Kod rasprave o primjerenim nagradama ljudima koji obrazuju našu budućnost politiziranje problema je velika stranputica. Naime, za razliku od mnogih drugih poziva, uloga učitelja u procesu rasta i sazrijevanja čovjeka često ostaje nevidljiva, u sjeni. Na vidjelo isplivaju neki drugi ljudi i čimbenici, političke institucije, stranke, te si pripisuju zasluge, što nije pravedno. Jer, taj se mladi život kovao u zimskim jutarnjim satima, ili u popodnevnoj nastavi, često u neprimjerenim uvjetima. Dobrota i moralnost čovjeka znatno ovisi o tome kakav je odnos imao upravo s učiteljem. Odnos učitelj – đak ili student, prepoznat je već od starina kao jedan od nosivih stupova budućnosti čovjeka i društva. Grčka škola pitagorejaca koja je skovala tzv Hipokratovu zakletvu zapravo nema primarni cilj regulirati medicinsku etiku, nego odnos učitelja-liječnika prema njegovim pitomcima i učenicima. Jesmo li zaboravili onu poznatu platonovu uzrečicu: „Ako Atena bude imala loše postolare Atenjani će biti bosi. Ako bude imala loše učitelje, Atena će propasti.?“ I Biblija visoko cijeni ulogu učitelja. Sam Krist sebe naziva učiteljem. I teško mu je bilo uspostaviti dobar odnos s učenicima. Doživio je i razočaranja. Ali, sama činjenica da su svi bili kasnije spremni za njega ići u smrt, govori dovoljno o tome kako je taj odnos bio čvrst i neizbrisiv. Učiteljski rad nije samo profesija, nego poziv, vocatio. A za svaki se poziv ne daje plaća, nego nagrada. Nagrada mora biti primjerena naporima i važnosti rada. Inače postaje farsa. Hrvatska mora shvatiti platonovu mudrost. Radi se o primjerenoj nagradi onima koji stvaraju buduće generacije, radi se o definiranju jasnog autoriteta učitelja u odnosu kako na djecu tako i prema obiteljima te djece, radi se o tome da svi zajedno shvatimo kako se budućnost Hrvatske ne gradi prvenstveno u saborskim klupama, nego u našim školama. Sukladno Platonovoj mudrosti, naši učitelji se brinu ne samo o tome da građani Hrvatske sutra ne budu hodali bosi, nego da budu istinski ljudi, i primjereni građani Lijepe naše. Ili možda odgovorni za naš obrazovni sustav nikada nisu čitali Platona?                                                                                                  

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *