ZDRAVA I PATOLOŠKA DUHOVNOST I RELIGIOZNOST

Svjedoci smo množenja raznoraznih okupljanja vjernika i onih koji to nisu, kada se pod plaštem religioznosti, vjere i duhovnosti podmeću tzv. „obredi“ iscjeljenja, polaganja ruku, egzorcizama, i još mnogo toga. Cilj je privući mnoštvo ljudi na takva događanja, što i nije teško, obzirom da čovjek, pogotovo kada se nađe pred raznim problemima kao što su nedostatak zdravlja, problemi u obitelji i braku, nedostatak sredstava za život, ima gotovo naravnu potrebu okrenuti se nekome ili Nekome tko ima znanje i moć trenutno riješiti te probleme. Upravo u tome je li taj „netko“ kome se ljudi prvenstveno obraćaju pisan malim ili velikim početnim slovom počiva razlika između zdrave ili bolesne religioznosti i duhovnosti. Svakako nema sumnje da religioznost i duhovnost čovjeka koji se za pomoć obraća Bogu može imati itekakav utjecaj na zdravlje, sreću u braku i obitelji, jednom riječju, na uravnoteženost u svakodnevnom životu. Iz te perspektive dadnu se razlučiti dva ključna kriterija prema kojima se može zaključiti o kakvoj se religioznosti i duhovnosti radi. Zdrava religioznost uvijek počiva na nekom priznatom i „službenom“ nauku, nikada se ne svodi samo na osobna shvaćanja vjerskih istina. Zatim, zdrava duhovnost, koja iz takve zdrave religioznosti proizlazi nikada ne može biti samo individualistička duhovnost, nego uvijek sadrži i neku društvenu dimenziju.

1.  Zdravi nauk i ljudska racionalnost

Svaka istinska religioznost, koja iza sebe ima objektivno „zdravi“ nauk, nerazdvojno je povezana sa zdravljem mozga, tj. racionalne sposobnosti razlučivanja o tome što je istina, što je smisao života, koja je razlika između dobra i zla. U tom smislu religioznost i vjera postaju voditeljice života. Slično je i s duhovnosti. Ono što se naziva «duhovno» zapravo je pitanje smisla i vrijednosti jedne egzistencije, pa je logično da ovo «duhovno» postoji u svakom čovjeku, bio on vjernik ili nevjernik. Nije bez razloga papa Benedikt XVI toliko pozornosti posvetio pitanju odnosa vjere i razuma. Jednom riječju, govorimo o religioznosti i duhovnosti koji svoj nastavak imaju na području etike i morala. Kako zdrava tako i bolesna religioznost i duhovnost uvijek imaju nemale posljedice na području življenja te religioznosti i duhovnosti. Izgleda da smo tijekom vremena oslabili ovu ulogu razuma u poimanju religioznosti i duhovnosti. Sve više prevladavaju emocije, sentiment, vanjština i površnost kako u osobnom življenju vlastite religioznosti tako i u religioznosti i duhovnosti koje postaju kult. Kult daje religioznosti onu potrebnu zdravorazumsku dimenziju koja priječi da religioznost ne postane šarlatanstvo ili samo osjećaj osobne ugode. Religioznost koja zanemari svoj zdravi nauk usuglašen s razumskim spoznajama, a koji se očituje u kultu, postaje neki nadomjestak koji popunjava rupe u čovjekovom životu. Služim se religijom i vjerom kada zakaže sve ostalo. Religioznost i kult ustupaju mjesto isključivo osobnom doživljaju transcendentnoga. Rezultat takvog procesa je da religioznost i s njime povezana duhovnost ostaju bez korijena, temelja, bez nekih temeljnih istina koje priječe da religioznost postane trgovanje s dobrotom Božjom.

2.  Individualistička religioznost i duhovnost

Povezivanje religioznosti isključivo s osobnom dobrobiti, bila ona duhovna ili tjelesna, bez ikakvog sagledavanja društvene relevantnosti vlastite religioznosti i duhovnosti, ne može se nazvati zdravom religioznošću. Radi se o individualističkom poimanju vlastite vjere i religioznosti, nekoj vrsti vjerskog egoizma. Takva religioznost vjernika udaljava od Crkve koja je prvenstveno zajednica, ali i od društva, kojemu dotični vjernik uskraćuje bilo kakav osobni doprinos koji bi eventualno koristio boljitku drugih osoba. Čini se da su u tu zamku upale mnoge zajednice i pokreti koji danomice niču u Crkvi. Takva individualistička religioznost i duhovnost često služi nekome kao sredstvo smirivanja vlastite savjesti, te samo odražavaju nedostatak angažmana u Crkvi, društvu i obitelji. Moglo bi se to prereći na jednostavan način: obzirom da se, kada je to trebalo, nisam dovoljno brinuo za odgoj vlastite djece pa su ona krenula krivim putom,  sada satima klečim pred oltarom ili molim krunicu za krunicom kako Bog ili Gospa učinili ono što ja nisam učinio. Obzirom da sam se u prošlosti bavio svim i svačim samo ne Bogom, pa je to negativno utjecalo na moju psihu, idem potražiti nekakvog samozvanog egzorcistu koji će iz mene istjerati vraga, te će odjednom sve biti u redu.

3.  Vjera i težnja za zdravljem

Religioznost, ona zdrava a posebno ona bolesna ili patološka, uvijek je bila iskorištavana s ciljem ozdravljenja ili rješavanja nekih životnih problema. U prošlosti Crkve itekako je profitirala tzv. „duhovnost po mjeri bolesnika“. Nemajući objašnjenja za bolest, kao jedino rješenja sugeriralo se prihvaćanje bolesti kao posljedice istočnog grijeha, naglašavala se njezina spasonosna vrijednost, a bolesnika se promatralo gotovo kao nekoga tko je «privilegiran» za bolje duhovno sazrijevanje. Ova duhovnost zaustavljala se na križu i nije dopirala do uskrsnuća. Crkva se s takvim poimanjem morala suočiti, i kada se radi u vjerovanju u čudo koje ozdravlja. Stoga je Crkva uvijek tvrdila da vjera u ozdravljenje koje nastupa nakon odgovarajuće molitve ili kao posljedica vjere nije nikada zapostavljala ostale prirodne uzroke bolesti. Takav vjekovni stav Crkve sprječavao je da se, zapostavljajući tjelesne čimbenike, karizma pretvori u šarlatanstvo. Tu je važno imati na umu dva principa koje uvijek valja poštivati: Primum non nocere: ozdravljenje putem vjere može biti komplementarno s medicinskom terapijom, a ne ovu kompletno zamijeniti. To se događa kada se slučajevi histerije automatski pripisuju djelovanju đavla. Nema zamjene medicine s molitvom. Mogu biti prakticirane samo zajedno. Vjerovati u ozdravljenje samo odlaskom na neko hodočašće, a da prije toga nije ništa poduzeto kako bi se doznali prirodni razlozi bolesti i nešto u tom smislu poduzelo, graniči s praznovjerjem.

4.  Učinci tzv. ozdraviteljskih seminara

Svojevremeno je istarski biskup zabranio održavanje tzv. seminara s molitvama za ozdravljenje. Razlog toj privremenoj zabrani jesu, kako kaže biskup, “problemi i neredi” koji su se pojavili pogotovo nakon tih seminara. Najveći problemi jesu svakako psihičke smetnje koje su se pojavile kod pojedinaca. Jedno je sigurno: ono što čovjeku, njegovom fizičkom ili psihičkom integritetu, nanosi zlo, ne može biti dobro djelo, pogotovo ne Božje djelo. Ako je rezultat tih seminara da na jedna vrata iz ljudi “tjeraju” vraga, a na druga u ljude unose velike probleme psihičke naravi, onda oni rade sizifov posao. Pa i kada bi tako i bilo, sama činjenica da i jedan jedini od sudionika ima nakon toga ozbiljne smetnje psihičke naravi, dovoljna je da se legitimitet i svrsishodnost održavanja tih seminara postavi u pitanje. Odgovornost valja pokazati i na preventivan način. Bez obzira koliko to nekima izgledalo nepopularno. Dobro bi bilo kada bi se te odgovornosti sjetili i organizatori takvih seminara. Jer, očito je nekima jedini kriterij broj ljudi koji nekom događaju prisustvuje. Međutim, može li se kvaliteta i autentičnost nekog obreda ili događaja mjeriti samo po masovnosti? Upravo zlo često svojom prividnom atraktivnošću može privući i okupiti mase ljudi. Prema tome tvrdnja kako brojnost sudionika  na tim seminarima ili njihova popularnost zapravo odaje njihovu dobrotu i pozitivnost jest neistinita tvrdnja. Jer, kada svi ti zvani i samozvani egzorcisti odu pa iza sebe ostave ljude koji su psihički krahirali, kada se svećenik nađe u situaciji da mora sanirati posljedice, naravno da on ne može sjediti skrštenih ruku kao da ga se sve to ne tiče. Živimo u vremenu kada mnogim ljudima nije stalo do jasnih vjerskih načela ili se utječu nekoj vrsti sinkretizma pa od svoje vjere uzimaju samo ono što misle da im može pomoći, a onda sve to pomiješaju sa sadržajima koji su prisutni u nekim drugim konfesijama ili vjerovanjima sekti ili para-religioznih pokreta. Upravo ovo vrijeme traži od nas u Crkvi da jasno razlučimo temeljne sadržaje vjere i odnosa s Bogom od onoga što za vjeru nije bitno i što može, ali ne mora, biti plod vjere. Tu leži velika odgovornost kako kod službenika Crkve tako i kod svakog ozbiljnog vjernika. Bilo bi zato dobro doslovno poštivati “Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje” kojega je izdala Kongregacija za nauk vjere, a u kojemu stoji: “Neliturgijske molitve za ozdravljenje slave se različito od liturgijskih. Neka se brižno izbjegava miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitava s liturgijskim slavljima. Nužno je da u njihovom odvijanju ne dođe – osobito ne od strane onih koji vode te molitve – do oblika koji bi sličili histeriji, prijetvornosti, teatralnosti ili senzacionalizmu. Neka se oni koji vode slavlja za ozdravljenja potrude očuvati ozračje ozbiljne pobožnosti i koristiti nužnu razboritost.

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *