Nedavno je u Rimu održana Sinoda o Amazoniji, onom ogromnom području Južne Amerike kojega mnogi nazivaju „plućima svijeta“, jer ondašnje šume proizvode ogromne količine kisika. Amazonija je jedan od najvećih rezervi slatke vode na planeti. Sliv rijeke Amazonke i tropske šume koje ga okružuju njeguju tla i recikliranjem vlage reguliraju cikluse vode, energije i ugljika na planetarnoj razini. Rijeka Amazon sama baca u ocean 15% ukupne slatke vode na planeti. Prirodna prekomjerna količina vode, topline i vlage znači da su u ekosustavima Amazone dom oko 10 do 15% kopnene biološke raznolikosti. Možda nam se čini da je sve to daleko od nas i da ne zaslužuje da se o tome raspravlja na jednoj Sinodi.
1. Amazonija kao škola Crkve
Međutim, papa Franjo je uvjeren da suočavanje s problemima Amazonije može postati škola ponašanja i djelovanja Crkve i svijeta uopće. Sve se temelji na tri sna pape Franje: „Sanjam o Amazoni koja se bori za prava najsiromašnijih, od najmanjih izvornih naroda, tamo gdje se čuje njihov glas i promiče njihovo dostojanstvo. Sanjam o Amazoni koja brani kulturno bogatstvo koje ga razlikuje, gdje ljudska ljepota sjaji u toliko oblika. Sanjam Amazonku koja ljubomorno čuva neodoljivu prirodnu ljepotu koja je krasi, preplavljen život koji ispunjava njene rijeke i šume. Sanjam o kršćanskim zajednicama sposobnim da se uključe i utjelovljuju u Amazoniji, do točke da Crkvi daju nova lica s amazonskim obilježjima“. Stoga Apostolska pobudnica „Quaerida Amazonia“ (Ljubljena Amazonija) zaslužuje našu pozornost.
2. Sinodalni put Crkve
Mnogi problemi u Amazoniji, ekološki, kulturni, crkveni i socijalni suočavaju Crkvu s nužnošću da njezino djelovanje mora postati sinodalno djelovanje. To znači da Crkva ne smije uvijek prilaziti problemima i ljudima odozgor, nekim teološkim tezama, nego odozdo, dajući priliku svakome da sam obrazloži svoj problem. Mi na Sinodu nismo došli, tvrdi papa, kako bismo stvorili neke programe društvenog razvoja u onim područjima, nego smo došli kako bi shvatili ondašnju stvarnost da bismo potom mogli služiti boljitku života tih naroda. Djelovanje Crkve u tom smislu znači „hodati zajedno“ pod vodstvom Duha Svetoga. Dijalog Crkve započinje uvijek od onih najmanjih. Siromašni nisu samo adresati našeg djelovanja nego su protagonisti, njihov glas je odlučujući. Takav sinodalni put mora se pretočiti i na sve lokalne Crkve, na njihovo strukturiranje i djelovanje. Amazonija nas uči da moramo prepoznati laike kao „privilegirane djelatnike“ u Crkvi, aktivnije ih uključiti u crkveno djelovanje kako na savjetodavnom planu tako i na planu odlučivanja.
3. Poimanje grijeha i kršćanskih dužnosti
Jedan od temeljnih zaključaka Sinode i Pobudnice je tvrdnja kako je neodgovorno ponašanje u odnosu na očuvanje prirode istinski grijeh. Sinodalni oci predlažu da se tzv. „ekološki grijeh“, koji je do sada bio smatran samo propustom, definira kao grijeh protiv Boga, bližnjega i ambijenta. To je grijeh protiv budućih generacija. Gotovo je nemoguće u moralnoteološkim manualima pronaći tvrdnju kako je neodgovornost na ekološkom planu istinski grijeh. Kao što je tek nedavno korupcija definirana kao grijeh, a prije se o njoj govorilo više kao o „društvenom propustu“. Tzv. integralna ekologija znači da je sve međusobno povezano. Znači da su ekologija i društvena pravda intimno povezane. Ekološki angažman istovremeno je društveni angažman u osvarenju socijalne pravde. Za Crkvu i kršćane „Krik prirode i krik siromašnih čine jednu cjelinu“. Za kršćane, zanimanje za promociju i poštivanje ljudskih prava nije fakultativno nego ono postaje prioritetna kršćanska dužnost. To nije samo zadatak politike nego je zahtjev koji proizlazi iz vjere. Time je Franjo u potpunosti na tragu Benedikta XVI koji je zastupao tezu kako se kršćani moraju uključiti u politiku, ako uvide da je ta politika uzrok nepravdi u svijetu. Benedikt to govori imajući u vidu siromaštvo u svijetu, a Franjo to kaže u odnosu na ekologiju, tj. zaštitu svega onoga od čega čovjek živi i na čemu oblikuje vlastiti identitet.
Papa Franjo smatra da nas stil života naroda Amazonije može poučiti kako ne upasti u napasti konzumerizma. Na tome bi se mogla temeljiti svojevrsna edukacija kršćana kako se odnositi prema jednoj kulturi obilja i otpada. Na tragu toga možemo možda zaključiti kako i recikliranje otpada postaje dužnost jednog kršćanina.
4. Protiv anestetiziranja savjesti
Smisao cijele Sinode je bio suprotstaviti se pokušajima anestetiziranje društvene svijesti i savjesti u odnosu na mnoge nepravde koje se događaju u Amazoniji, ali i uopće. Ne treba puno pameti da zaključimo kako pokušaji anestetiziranja savjesti nisu samo „amazonski“ problem. Mogli bi naširoko govoriti o raznim pokušajima anestetiziranja savjesti kod nas. To je novi oblik kolonijalizma pojedinaca i javnog mnijenja. Ne događa se samo u Amazoniji nego i u Hrvatskoj, pogotovo na planu zakonodavstva. Nije samo Amazoniji potrebna inkulturacija Evanđelja, borba Crkve za ostvarenje prava potlačenih, uključenje Crkve u zaštitu one „infrastrukture“ koja se zove priroda, a koja omogućuje život, nego je sve to potrebno i nama u Europi i Hrvatskoj. Do sada je ekološki problem bio stvar pojedinaca ili specijaliziranih grupa. Sada je to postao i problem za Crkvu i za kršćane općenito.
Josip Grbac
