Granice među državama su opet otvorene, pa će možda biti opet zatvorene, zatim ponovno otvorene…Kada su po prvi puta tijekom pandemije otvorene granice i kada je ljudima omogućeno prijeći u druge države mnogi su osjetili veliko olakšanje i zadovoljstvo. Mislim npr. na nekoga tko ima stare i bolesne roditelje u Bosni ili nekoj drugoj nama susjednoj državi, ne može ih posjetiti i nema nikoga drugoga tko bi se za njih brinuo. Mislim na one koji su zbog posla otišli iz Hrvatske ili u nju došli i tjednima ili mjesecima ne mogu se vratiti kući. Moguće je zamisliti količinu pritiska ili čak frustracija tih ljudi koji su se gotovo, kao i svi mi ostali, bili naviknuli na tzv. „Europu bez granica“. Odjednom nam je svima postalo kristalno i bolno jasno kako je tzv. „shengenski prostor“ izuzetno labilna konstrukcija. Kao da se radi o nekakvom elitnom klubu izabranih i nedodirljivih država koje svima ostalima postavljaju uvjete ako žele postati članice. Zbog jednog malenog virusa taj se „opjevani Shengen“ srušio kao kula od karata. Shengenski ugovor postao je odjednom mrtvo slovo na papiru.
1. Granice i predrasude
Gotovo se činilo kako postoji strah da se same države Shengenskog prostora zaraze, a ne samo ljudi u njima. Ništa manje promptno zatvorene su granice i vaneuropskih država. Čak se govorilo o stvaranja svojevrsne „europske tvrđave“ koja bi bila nepremostiva prepreka ne samo za corona-virus nego i za izbjeglice na njezinim granicama. Dok se sve to događalo diljem SAD-a i u drugim europskim i svjetskim državama bjesnio je protest protiv rasizma, povodom brutalnog ubojstva jednog crnca od policijskog djelatnika. Sve to pokazuje kako ipak živimo u jednom svijetu uskogrudnih razmišljanja u kojima prevladava velika doza predrasuda. Postavlja se temeljno pitanje što učiniti kako bismo bili sposobni povući ispravne granice među ljudima, ne samo s ciljem zaštite od nekakve pandemije, nego i kako bi bolje mogli razlučiti što je pravo, a što krivo. Samo barikadiranje unutar vlastitih zidova gotovo nikada nema smisla. Mora iza tog zatvaranja stajati nekakva strategija koja može oplemeniti ljude. Do sada je ta strategija bila uvjetovana samo strahom, nemoći, a možda i svojevrsnim egoizmom. Nekih drugih vrijednosti nije bilo na vidiku.
2. Dvoličnost stvaranja granica
Bez ikakvih granica nemoguće je živjeti, ali s njima nam sve ubrzo postaje pretijesno. Jer, granice su umjetno stvorene. One povezuju dok istovremeno dijele, i obratno. Ono „moje“ dobiva na značenju, poprima jasne obrise, ono „tuđe“ gubi na vrijednosti, „maglovito“ je jer nije naše. To nije uvijek vidljivo, ali je izišlo na vidjelo proteklih mjeseci. Jer su u pitanju zdravlje, život i pogotovo novac. Kako to npr. da je Donald Trump toliko inzistirao na stvaranju neprobojne granice u obliku zida između SAD-a i Meksika, a nije tako odlučan bio u suzbijanju pandemije u svojoj zemlji? Kako to da je Njemačka širom otvorila vrata izbjeglicama dok nije popunila potrebnu kvotu radne snage, a sada se i ona zatvara kao i tolike druge zemlje? Pitanje granice zaista može pokazati tipove ljudskih lica, njihovu narav, njihove prioritete, dvoličnosti i predrasude. Upravo je zato uvijek problematično definirati granice koje stvaraju podjele među državama, ljudima, rasama, „našima“ i „vašima“, onima „opasnima“ i zaraženima i onima koji su toga pošteđeni. Granice uvijek, ili barem jako često, truju odnose među ljudima.
3. Corona i rasizam
Okrutna smrt crnca u SAD-u prisilila je ondašnje mase ljude da razmisle ne samo o institucionalnim granicama ili podjelama koje su ondje stvorene ovisno o boji kože, nego i o granicama i podjelama koje u sebi nosi svaki pojedinac. Tako je i zatvaranje granica tijekom pandemije prisilila mnoge ljude da postave pitanja vlastite „ograničenosti“, svakojakih granica koje u ljudskim moždanim vijugama dijele ljude na ovakve ili onakve, „naše“ i „vaše“, zaražene i nezaražene, crne ili bijele. Kada ljudi koji su preboljeli bolest corone-virusa govore o tome kako i sada, nakon što su ozdravili i proglašeni zdravima, osjećaju da ih drugi naširoko izbjegavaju kao da su ovi još uvijek bolesni od kuge, to nas mora natjerati na razmišljanje o našim moždanim granicama. Netko se, poput onog crnog jadnika u SAD-u, našao na krivom mjestu u krivom trenutku i naišao na „krivog“ čovjeka te doživio smrt. To s pravom proglašavamo rasizmom i masovno se protiv toga opredjeljujemo. Kada čovjeka koji je bio pozitivan na corona-virus i ozdravio sustavno izbjegavamo kao da je okužen, a što je to? Tako nam je lijepo sićušni virus pokazao i dokazao kako su sve granice, od onih međunarodnih do onih između nas i unutar svakoga od nas, samo prividne granice, stvorene prvenstveno s namjerom da dijele, a ne da spajaju. Naučio nas je da su podjele katkada nužne , ali one uvijek moraju biti podjele među jednakima, nikada diskriminatorske. Jedino tako svakojake granice mogu biti u službi većeg dobra.
