KORONAVIRUS, OBITELJ I OBRAZOVANJE

Što može biti aktualnije od govora o pandemiji Koronavirusa? Svakoga dana svjedočimo o porastu broja zaraženih, virtualno obilazimo svijetom brojeći na stotine mrtvih svakoga dana. Nikada se nismo osjećali tako bliskima s narodima koji su tisućama kilometara od nas udaljeni, s Australijom, Brazilom, Argentinom. A što tek reći o našim susjedima koji trenutno u svijetu prednjače po broju mrtvih. Sve su to neki čudni osjećaji koji nam naviru, a u normalnim situacijama kao da ih nema, osjećaji univerzalne solidarnosti, suosjećanja, očaja i nade, nekakve bliskosti s ljudima koje ne poznajemo niti ćemo ih vjerojatno ikada upoznati. Suosjećamo pogotovo s milijunima ljudi i obiteljima koji su prisiljeni živjeti u karanteni, u potpunoj izolaciji, koji ne mogu obavljati neke elementarne aktivnosti kao što je šetnja ulicom. Kako nećemo suosjećati s ljudima koji ne mogu oprostiti se od svojih preminulih, spustiti suzu nad njihovim grobom? Kakvi se osjećaji pojavljuju u ljudima dok gledaju kako kolone kamiona u nepoznato odvoze lijesove u kojima leže njihovi najdraži? Posebni problemi naviru i kada su u pitanju djeca. Kako im objasniti da se ne smiju u parku igrati, da ne smiju u školu ili vrtić, da nije dobro zagrliti baku ili djeda jer stariji ljudi spadaju među najugroženije kategorije stanovništva u ovom trenutku?

1.  Škola na daljinu

Hrvatska barem za sada stoji donekle bolje nego susjedna nam Italija, ili Španjolska i Francuska. Posebno u Hrvatskoj valja pohvaliti napore oko održavanja škole putem virtualnih mreža ili televizije. U moru problema tu se mogu nazrijeti i neke pozitivnosti. Vjerojatno nikada nisu roditelji tako intenzivno bili uključeni u obrazovanje vlastite djece. Sada s njima sjede za stolom, pomažu u rješavanju zadataka, bore se s informatičkim sustavima. Takvo aktivno uključivanje roditelja u obrazovanje vlastite djece svojevrsna je novost. Dok nije bilo pandemije roditelj je svoje školarce koji se vraćali iz škole pitao kako je bilo, kakvu su ocjenu dobili, je li gradivo bilo teško. Sada, pogotovo kod manje djece, i sami moraju proći taj katkada mukotrpni put stjecanja znanja. Na licu mjesta mogu se uvjeriti u sposobnosti vlastite djece, o tome što ih više ili manje zanima, koji su im afiniteti. To će im zasigurno biti od velike koristi kada budu morali pomoći vlastitoj djeci odabir višeg obrazovanja i usmjeriti ih na odabir zanimanja. Ovakva „prisilna“ uloga roditelja svakako nije jednostavna. Bili smo naučeni da brigu oko obrazovanja i odgoja djece obavljaju neki drugi, profesionalci, učitelji u školama ili tete u vrtićima. Može se reći da je takvo zajedničko informatičko učenje ostvarilo ili „nametnulo“ ono elementarno pravo roditelja da budu prvi i nezamjenjivi akteri u obrazovanju i odgoju vlastite djece, isto pravo koje se katkada i kod nas stavljalo u drugi plan.  

2.  „Lešinari“ na djelu

Stoga je u tom segmentu tzv. hakiranje, ili bilo kakvo informatičko otežavanje ili onemogućavanje obrazovanja djece putem interneta za svaku osudu. Oni koji to čine nisu neznalice, čim tako dobro barataju informatičkim sustavima. Radi se vjerojatno o stručno osposobljenim ljudima. Igrati prljavu igru s tuđom nevoljom istinski je kriminal, koji se ne tolerira niti u najprimitivnijim zajednicama ljudi. Bilo bi zaista dobro kada bi policija ili nadležne službe uspjele otkriti aktere te prljave rabote. Kada bi mogli saznati što se u njihovim glavama vrti kada to čine, otkrili bi kako nisko mogu spasti ljudi  i njihov moral. Takve ljude zovemo „lešinarima“, sličnima onima koji se nakon potresa, poplave ili neke druge elementarne nepogode redovito pojave i pljačkaju stvari koje su ljudi bježeći ostavili za sobom. U stanju u kojem se nalazimo mnogim ljudima, prvenstveno roditeljima i djeci, informatički sustavi su spas, jedino sredstvo komunikacije sa svijetom. Treba odati priznanje svima onima koji  uspijevaju, unatoč takvim pokušajima sabotiranja, održati te sustave u Hrvatskoj funkcionalnima. Oni samo svjedoče kako Hrvatska ima ogroman ljudski potencijal u znanju i sposobnostima koji se spremno stavlja na raspolaganju kada god ustreba. Prema njima moramo osjetiti dužnost zahvale, kao što slijepac osjeća zahvalnost okulistu koji mu je povratio vid.

3.  Istinski učitelji

Posebna pozitivna priča u svemu tome su učitelji i profesori. U normalnim situacijama njihov je rad gotovo nevidljiv. Uglavnom ispliva na površinu kada nastupe ispiti. Bliži susreti s roditeljima događaju se na roditeljskim sastancima. No, u situaciji u kojoj se nalazimo njihova se uloga duboko promijenila. Njihovi napori vidljivi su na svakom ekranu pred kojim zajedno sjede roditelj i njegovo dijete. Tu se rađa trajna komunikacija između učenika, roditelja i učitelja. Rješavaju se zadaci, postavljaju pitanja, rješavaju nedoumice. Kao što se divimo medicinskom osoblju zaduženom za liječenje zaraženih, ne manje moramo se diviti školskim djelatnicima na takvom njihovom zalaganju. Oni ne mogu otputovati na skijanje i vratiti se doma za desetak dana. Jer svaki dan sjede pred ekranima i komuniciraju s djecom. Kao što liječnici koji su ostavili pacijente, otišli na skijanje i vratili se, riskirajući da zaraze mnogo ljudi, što je za svaku osudu, tako bi učitelj, otišavši na skijanje, ostavio učenika i njegovog roditelja da bespomoćno bulje u crni ekran računala. Uvjeren sam da to ne bi učinio niti jedan učitelj u Hrvatskoj. Zato i na njih moramo biti ponosni.

4.  Bog i čovjek na braniku

I Crkva, zabranivši do daljnjega sv. mise s narodom i ostale liturgijske obrede na kojima se okupljaju ljudi, nije vjernike ostavila na cjedilu. Svećenici i dalje slave mise bez prisustvovanja vjernika. I dalje je moguće, uz određena ograničenja, u crkvama moliti. Svećenici ostaju u svojim župnim kućama i uredima i, uz jasna ograničenja, ljudima su na raspolaganju. Bez obzira na sve opasnosti čovjeku na umoru dati ćemo sakramente. Iako su župni uredi zatvoreni, nećemo se oglušiti na vapaj čovjeka koji je u potrebi. Jer, upravo u takvoj situaciji, kada izgledamo nemoćni pred zarazom, pomoć Neba, ali i ona „zemaljska“, je najpotrebnija. Ima situacija u životu čovjeka kada izgleda da jedino molitva može pružiti neku šansu u boljitak. Pomoć s Neba, međutim, prolazi kroz ljudske ruke. Ne možemo u crkvama slaviti mise pred mnoštvom ljudi, računajući kako nas Bog automatski štiti od svake zaraze. Boga smiješ uvijek moliti za pomoć i vjerovati da će On to učiniti. Ali Bog nije uzrok niti inicijator zaraze. To je čovjek. Zato i čovjek, bez obzira kako gorljivi vjernik bio, mora dati svoj obol u spječavanju zaraze. Ako ništa drugo onda zato da iz svega toga nauči lekciju odgovornog ponašanja u odnosu na prirodu, na vlastito zdravlje, na vlastito ponašanje i „igranje ruskog ruleta“ s vlastitim životom i životima svojih bližnjih. Liječnici, učitelji, roditelji, Crkva, kao i mnogobrojni volonteri koji su spremni pružiti ruku pomoći najpotrebnijima, vjeruju i svojim zalaganjem dokazuju da kroz njihove ruke prolazi Božji naum i Njegova volja da nas izbavi iz ove pandemije.

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *