Već u starom židovstvu, ali i kasnije u kršćanstvu, postojala je predodžba da Bog gotovo neposredno i promptno kažnjava opetovani grijeh, neposlušnost, otpad od istina vjere. Ova kazna mogla se očitovati kao patnja uslijed nekakve pandemije, pošasti gladi, poplava, ratova i nekih drugih katastrofa koje pogađaju čovjeka. Spas dolazi nakon što se dogodi kajanje za grijeh, povrat istinskoj vjeri, obraćenje od činjenja zla. Danas je postalo neuobičajeno na takav način govoriti o Bogu koji već ovdje na zemlji kažnjava svoja stvorenja. Gotovo jednoglasno možemo zaključiti da se kod ove današnje Korona-pandemije ne radi o Božjoj kazni, ali svakako možemo govoriti o svojevrsnoj „kazni“ ili „osveti“ prirode. Kao da se priroda počela braniti od čovjeka i njegove svemoći. No, moderni čovjek ovakav obrat stanja teško priznaje. Umjesto da težište stavimo na pitanje koji je istinski razlog pandemije, mi gotovo spontano moralistički tragamo za nekakvim krivcem koji je prouzročio pandemiju. Ili je to nekakva nejestiva životinja koja se prodavala na kineskoj tržnici, ili nekakav neodgovorni odnos prema divljim životinjama, ili pak posljedica igranja „ruskog ruleta“ nekog znanstvenika s virusima. Čak se uzrok pandemije pokušavao pronaći u konzumiranju mesa. Ili je, konačno, glavni krivac taj što je sve ono koje je nekada bilo božansko, sada postalo ljudsko, „previše“ ljudsko?
1. Kakav nam je Bog uvjerljiv?
To nas vraća na pitanje je li se to Bog nama osvećuje ili nas kažnjava jer smo posegnuli za nečim što nije u ljudskom dometu. Kako je moguće da Bog, koji je stvorio svijet, prirodu i čovjeka, koji je čovjeka stvorio gotovo kao svog partnera ili su-stvoritelja, sada dopušta bolesti i patnje koje prijete ne samo životu nekolicine pojedinaca, nego predstavljaju opasnost za čitavu našu kulturu i civilizaciju? Je li takav Bog nama uvjerljiv i prihvatljiv? Je li prihvatljiva teza kako Bog koji čovjeka voli kao svoje stvorenje tog istog čovjeka izlaže opasnostima koje čovjek ne može nadvladati i koje čovjek možda i nije svjesno prouzročio? Naravno da takva teza nije zdravorazumski i teološki prihvatljiva, a takav Bog postaje neuvjerljiv. Prvenstveno zato jer je nemoguće da Bog sve ljude kažnjava za neko zlo, a da pritom ne čini ništa da zaštiti one koji su nevini. Ova teza je neprihvatljiva i zbog same činjenice da Bog svoje stvorenje-čovjeka voli i štiti i onda kada čovjek čini zlo. Upravo ga je takvoga stvorio, da bude slobodan, dakle, da može činiti i zlo. Kakav bi to bio Big koji jednakim parametrima kažnjava i dobre i zle? Eto zašto je uvijek pogrešno naše ljudske „moždane vijuge“ pripisivati Bogu.
2. I virus je dio Stvorenja
Teško može djelovati uvjerljivo i teza kako su Božja djela i njegovi putovi nama uvelike nepoznati, iz čega bi slijedio zaključak kako mi ne možemo znati zašto nam Bog šalje viruse da nas napadaju i ubijaju nevine ljude, koji je njegov plan, kakvu nam poruku šalje. Naime, Bog nas nije želio i stvorio samo kao slobodne ljude, nego i kao razumna bića. Dakle, stavio nas je u poziciju da možemo shvatiti i otkriti tajne svega stvorenoga, što na kraju krajeva i dokazuju medicinska i tehnička dostignuća. Očito je da su virusi dio stvorenoga, da su potrebni kako bi svijet onako izgledao kao što bi trebao izgledati. To je njihova funkcija u Božjem stvorenju. Čovjek je svakako od Boga učinjen sposobnim ove funkcije otkriti i možda iskoristiti. Može se postaviti pitanje zašto Bog nije te viruse eliminirao prije negoli su postali smrtna opasnost za Božje stvorenje-čovjeka. Međutim, kakav bi to bio svijet u kojemu bi određeni mehanizmi, čim postanu opasni za čovjeka, jednostavno nestali? To bi bio podijeljen svijet: s jedne strane čovjek, a s druge priroda. A u Božjem naumu čovjek i priroda čine svojevrsnu cjelinu. Ono što za neku biološku vrstu u prirodi može biti štetno, još uvijek može imati neku korisnu funkciju u cjelokupnom eko-sistemu.
3. Na vrhu piramide stvorova?
Mi smo odveć navikli same sebe smatrati vrhuncem piramide stvorova, što i jesmo, ali u simbiozi s drugim stvorenjima. Bog ne ljubi samo čovjeka, nego svako stvorenje na zemlji. Da budemo do kraja jasni: Bog ljubi i viruse, čak i kada u svemu stvorenome imaju neke funkcije koje mi ljudi ne možemo dokučiti. Ili smo mi pogrešno shvatili biblijsku sliku stvaranja kada Bog čovjeku daje nalog da vlada svim stvorenjima? Taj nalog, naime, nije neograničena dozvola za bilo kakvo neodgovorno ponašanje prema svemu stvorenom. Božje riječi Adamu zapravo su blagoslov svega stvorenja. Bog u ljudske ruke polaže pravo na blagoslov čovjeka, sveukupne prirode, biljaka, životinja. I virusa. Možda smo se mi sami kroz povijest „uljuljali“ i gotovo zaljubili u našu ulogu da smo vrhunac svega stvorenoga. To i jesmo. Ali samo vrhunac. Nismo jedini stvorovi koje je Bog stvorio i koje Bog ljubi. Mi ljudi smo dio stvorenoga, a ne jedini željeni rezultat. Prije čovjeka stvorio je Bog sve ostalo. Eto zašto je potreba vrline skromnosti čovjeka isplivala na površinu tijekom ove pandemije kao nezaobilazni čimbenik ophođenja čovjeka s prirodom. Ipak nas Bog nije ostavio da bespomoćno snosimo posljedice patnje kroz ovu pandemiju nego nam je dao moć i mogućnost oduprijeti se opasnosti. Ljudski razum, kao Božji dar, smislio je načine kako se oduprijeti djelovanju virusa. Sve zaštitne mjere djelo su ljudske pameti i domišljatosti. Možemo slikovito reći da je Bog dopustio da naučimo što znači empatija prema onima koji najviše trpe, požrtvovnost, altruizam.
4. Kriza rađa praznovjerje
Nesumnjivo je da je vrijeme krize rađa pogodno ozračje kada vjera lako preraste u praznovjerje. Rađa se svojevrsna „djetinjasta“ vjera onkraj granica racionalnosti. Tako se događa da Bog postaje netko koji samovoljno i kapriciozno uspostavlja i ukida prirodne zakone. Vjera počinje sličiti ezoteriji i magiji. Bog postaje netko tko baš u sve što se u svijetu događa „umiješa svoje prste“ te se svojevoljno u sve „petlja“ bilo ciljem da nekoga nagradi ili kazni. Kakav bi to bio Bog kome bi se „u cipele“ moglo uvijek ugurati svašta, pogotovo katastrofe ili krize? Zar smijemo Boga smatrati samo jednom karikom u lancu korona zaraze, čak i početnom karikom? Svakako je Bog u svemu što postoji. Ali to još uvijek ne znači da se uvijek neprestano i neposredno umiješa u sve što se čovjeku i svijetu događa. To znači da eventualni kraj pandemije ne ovisi samo o Bogu i njegovoj volji. Mnogo toga On je prepustio čovjeku, njegovim sposobnostima, razumnim odlukama, „znoju lica“ svih nas. Da će nam Bog u tome biti pri ruci van je svake sumnje. Čak i po pitanju zdravlja, života i smrti, on surađuje s nama ljudima. Temeljni problem je u stalnoj napasti čovjeka da sebi prisvoji cjelokupnu i neograničenu kompetenciju u svim najvažnijim pitanjima s kojima se danas čovjek i svijet suočavaju. Prema tome izuzetno je licemjerno s jedne strane na sve moguće načine pokušavati isključiti Boga iz svega što nam se događa, a onda, kada uvidimo da nemamo nikakvih rješenja u nadvladavanju krize, Bogu pripisivati odgovornost za naše nedaće. Jesmo li zaboravili da istinska božanska svemoć i istinska ljudskost mogu nerazdvojno postojati samo u Bogu? Čovjek u rukama ima vlastitu i tuđu ljudskost, ali nema svemoć, iako je Božje stvorenje, kao što su Božje stvorenje i priroda i njezini virusi. To nisu teze nekakve akademske teologije nego životne istine koje prečesto zaboravljamo.
