POBJEDNICI?

Jesmo li kao pobjednici izišli iz ove krize izazvane pandemijom korone virusa? Na prvi pogled mi to ne znamo! Naprotiv, čini se kao da nema nekih opravdanih razloga dičiti se nekakvom našom „pobjedom“. Naime, nije nam posve jasno može li i hoće li se zaraza vratiti najesen. Na vidiku nema lijeka protiv zaraze. Posljedice su preteške za mnoge ljude, ne samo za one koji su izgubili nekog člana obitelji ili prijatelja. Teško je izračunati cijenu koji će morati platiti svjetsko gospodarstvo, financije, turizam,…Još je teže predvidjeti kakve će posljedice ostati u dušama ljudi, pogotovo onih najmlađih koji nisu mogli posve shvatiti smisao svih mogućih zabrana, ograničavanja, karantena i samoizolacija. Zastrašuje činjenica da netko može biti zaražen a da pritom nema nikakvih simptoma. Drugim riječima, hoćemo li biti prisiljeni u drugima uvijek gledati mogućeg „neprijatelja“ koji je potencijalno zaražen te nas može ugroziti? Hoće li neke eventualno potrebne nove restriktivne mjere prekoračiti onu granicu koja je nedodirljiva, a koja brani očuvanje elementarnih ljudskih prava? I takvih pitanja ima još jako puno. No, možda je važno uočiti neke pouke koje smo naučili tijekom ove pandemije, pa će nam slika stanja biti donekle jasnija.

1.  Pouka igranja samo na kartu turizma

Usprkos tome jedno je nedvojbeno jasno, a to je činjenica da smo u ovoj pandemiji mnogo toga naučili, o drugima i pogotovo o nama samima. Iako je, sve u svemu, Hrvatska  prošla bolje nego mnoge druge zemlje, čak i one nama susjedne, jer smo broj novozaraženih i umrlih sveli na minimum, i mi smo prošli kroz iskustvo zabrana, ograničavanja, karantena i samoizolacija. Nije isključeno da naše posljedice mogu biti i teže nego one u nekim drugim zemljama, prvenstveno zato jer smo previše karata odigrali na turizam i na zaradu od turizma, koja će ove godine biti istinski skromna. Dakle, prva lekcija koju smo naučili je ona koja kaže kako nikada nije dobro igrati isključivo na jednu kartu. To će posebno osjetiti ljudi u Istri i Dalmaciji koji su se u potpunosti posvetili životu od turizmu. Garaže smo pretvorili u apartmane. Gradili kuće s desetak stanova. Klanjali se svakom turistu. Zbog turizma bili smo spremni žrtvovati sve, od obiteljske atmosfere u vlastitom domu do obdržavanja nekih elementarnih vjerskih dužnosti kao što je dužnost odlaska nedjeljom na misu. Ova pandemija nam je kristalno dočarala u kakvom krhkom stanju gospodarstva živimo. Isto bi se, naime, dogodilo ako bi, ne daj Bože, samo jedan od velikih tankera doživio havariju usred Jadrana i onečistio veliki dio naše obale.  

2.  Pouka zapostavljanja poljoprivrede

Slično možemo reći i za našu unutrašnjost koja se pretežno bavi poljoprivredom. Pouka je kako se nikada ne valja oslanjati samo na drugoga, na uvoz jeftine inozemne hrane, nego je nužno pozornost usmjeriti ponajprije na vlastite snage. U ovoj pandemiji naučili  smo cijeniti vlastite proizvode i naše ljude koji naporno rade kako bi proizveli hranu. Očarani uvozom  jeftinih prehrambenih artikala nismo jednostavno bili u stanju uvidjeti važnost domaće proizvodnje hrane. Bili smo prisiljeni u najtežem razdoblju krize i na sam Uskrs zatvoriti i crkve, restorane, barove, ali su prodajni centri morali ostati otvoreni. Nikada kao u posljednje vrijeme nismo bili u situaciji da nam domaći proizvođači hranu mogu donijeti pred vrata kuće. Jednostavno smo bili prisiljeni osjetiti ukus domaće, a ne raznoraznim kemikalijama „obogaćene“ hrane. Bilo mi je izuzetno drago gledati na televiziji domaće proizvođače koji govore kako ne uspiju zadovoljiti sve potrebe ljudi. Zar nam je trebala ova pandemija da konačno shvatimo kako svaki narod i svaka država svoju sigurnost temelji ponajprije na sposobnosti da sama proizvede onoliko hrane koliko je potrebno da nahrani svoje stanovništvo.

3.  Poučak slobodne nedjelje

Shvatili smo i kako nije baš najnužnije da baš svaki dan idemo u kupovinu. Možemo zadovoljiti vlastite potrebe i ako to učinimo tri ili četiri puta tjedno. Naravno da nas toj lekciji neće učiti inozemni proizvođači kojima je samo profit cilj te im odgovara da svakog dana imaju pune prodajne centre. Ali je ova pandemija pokazala da možemo i drugačije. Itekako možemo zadovoljiti vlastite potrebe, a da tako ne ugrožavamo pravo na dan odmora našim bližnjima koji i nedjeljom moraju raditi. Kada smo se mnogi od nas borili za slobodnu nedjelju, kao jedinog dana kada obitelj može biti zajedno, bili smo tretirani kao zadrti protivnici napretka i zarade. U ovoj pandemiji mnogi su bili prisiljeni shvatiti, u nekim drugim zemljama više nego u Hrvatskoj, kako je moguće zadovoljiti potrebe i bez odlaska svakoga dana u prodavaonice. Umjesto da ovakvu lekciju naučimo i prihvatimo, sada se u Hrvatskoj javljaju ponovno oni koji zagovaraju radnu nedjelju, vjerojatno po narudžbi vlasnika prodajnih centara. Pandemija je dokazala da može i drukčije, kao što su to odavno shvatile neke puno razvijenije zemlje u Europi. Vjerojatno je ovaj dugotrajni boravak cijelih obitelji unutar četiri zida mnogima teško pao. Ali je sigurno da je ova pandemija ukazala na potrebu ne samo komunikacije na daljinu putem društvenih mreža, nego i one komunikacije „uživo“ koja je nužna među bliskim osobama.

Ovakva komunikacija „uživo“ je nemoguća ako svi članovi obitelji barem jedan dan u tjednu ne mogu biti zajedno. Zar je to tako teško shvatiti modernim „prorocima profita i potrošnje“?

4. Važnost zajedništva u vjeri

I u vjerskom smislu dosta smo toga morali naučiti. Prije svega shvatili smo kako se religioznost i vjera ne svode samo na vršenje nekih „vanjskih“ vjerskih dužnosti. Istinska vjera živi ne samo u otvorenim crkvama, nego i u zatvorenim domovima. U neka prošla vremena jednoumlja razlika između istinskog i samo formalnog vjernika bila je vidljiva ovisno o tome tko javno ide na misu u crkvu. Sada se ta razlika uočava u tome koliko se obitelj posvetila vjeri i molitvi u vlastitom domu. Osim toga, naučili smo koliko je za vjeru i našu religioznost važna zajednica. Za život vjere najteže pada osamljenost. Kako bih mogao živjeti svoju vjeru osjećam potrebu osjetiti kako još netko uz mene vjeruje i živi svoju vjeru. Zajednica mi daje hrabrosti i snage ustrajati u vjerskom životu. Ona je na neki način temeljni oslonac pojedincu. Čak ako bližnjega ne poznajem, kada on moli i pjeva uz mene u crkvi osjećam potporu u svojim nastojanjima da svoju vjeru ne samo ispovijedam nego i živim. Zato je istinskim vjernicima nedostajala otvorena crkva. Oni crkvu doživljavaju kao mjesto susreta i međusobnog ohrabrenja i potpore, za razliku od naših druženja u prodajnim centrima ili restoranima. Ako su naše zatvorene crkve probudile kod mnogih vjernika želju za susretima u crkvi, ako su im otvorene crkve nedostajale, to je dragocjeno iskustvo.

5.  Jesmo li pobjednici?

Ovo su samo neka iskustva koja smo doživjeli i lekcije koje smo naučili. A ima ih još mnogo, pogotovo onih koje ostaju prisutne samo u našim dušama i srcima. Sada bolje znamo tko nam je pravi prijatelj, što je istinska solidarnost, kakav smisao mogu imati žrtva i požrtvovnost, tko nam u krizi najprije uskače u pomoć…Pa jesmo li onda, barem za sada, izišli kao pobjednici iz ove pandemije? Ja vjerujem da jesmo. Jer, osim svega toga, obogaćeni smo mogućnošću da sada znamo i vidimo mnogobrojne osobe koji su istinski heroji jer su bili na prvoj crti obrane od zaraze. Oni su uvijek bili nekako u sjeni. Mi smo ih, doduše, znali, ali nismo ih dovoljno cijenili. Liječnici, medicinske sestre, medicinsko osoblje, volonteri, učitelji, roditelji…Mnogima nismo čak ni lice uspjeli vidjeti, ali smo znali da su tu. Bez obzira na pitanja i nedoumice postavljene na početku, ovi ljudi, njihov primjer, kao i odgovorno i nesebično ponašanje mnogih drugih, opravdavaju utisak i osjećaj da smo izišli kao pobjednici iz ove pandemije. Puno pametniji, humaniji i odgovorniji.  

About the Author

Leave a Reply

*

captcha *