Bili smo naučeni da postoje neka etika i moral koji nešto zapovijedaju ili zabranjuju s ciljem spriječavanja da ljudski suživot u zajednici ne postane svojevrstan zoološki vrt. Radilo se o tome da ljudi poštuju neka minimalna pravila ponašanja kako u privatnom životu tako i na javnom prostoru. Sve što je nadilazilo taj minimum smatrali smo dopuštenim. Radilo se o moralu koji je uvijek započinjao sa prefiksom „Ne!“ Ne čini ovo ili ono. Ne prekrši ovo ili ono. Takva etika dužnosti i zabrana nije uspijevala ljude potaknuti da učine nešto više od onoga što je zapovijeđeno ili zabranjeno. Pokazalo se s vremenom da takva etika i takav moral nisu dovoljni. Jer ne usmjeravaju ljude prema dobru. Nemaju moć potaknuti ljude da svojevoljno čine dobro. Svode se na to da činimo ono što je zapovijeđeno i izbjegavamo ono što je zabranjeno. Ali, u naravi je ljudskoj da uvijek traži „rupe u zakonu“. Kada sam na nešto prisiljen slovom zakona ili mi je nešto zabranjeno istim zakonom, gotovo mi se spontano nameće pomisao kako to izbjeći. Tako smo nekako odgajani, tako smo nekako živjeli. U toj džungli dužnosti i zabrana uvijek pokušavam pronaći najbolje rješenje za mene. Individualizam je dolazio u prvi plan. Pojedinac i njegova volja bili su prioritet.
1. Prema etici odgovornosti
Već se duže vremena govori kako bi takvu etiku trebalo zamijeniti jednom etikom odgovornosti, u smislu da čovjek dragovoljno pristane na dobro i izbjegava zlo, bez obzira je li na to prisiljen. Trebala se dogoditi pandemija koronavirusa da se tu počne nešto mijenjati. Shvatili smo da činiti dobro i izbjegavati zlo ne koristi ili šteti samo drugima, nego i meni osobno. Postali smo odgovorni jer nas je strah za same sebe, a takvim ponašanjem koristimo i dobru drugih. Suočeni s činjenicom da je do sada 60 tisuća ljudi umrlo u samo mjesec dana, da je pola svjetske populacije pogođeno pandemijom, shvatili smo što znači odgovorno ponašanje. Trebali smo se radikalno suočiti s vlastitom borbom za život kako bi naučili odgovorno se ponašati, zbog sebe i drugih. Svojevrsni liberalizam i individualizam u donošenju odluka o ponašanju, gdje sam ja kao pojedinac jedini mjerodavni u svemu, odlazi u ropotarnicu povijesti. Jer, valjda nikada u povijesti nismo tako radikalno bili usmjereni na druge, nikada se nismo odgovornijima osjećali kako za sebe tako i za druge. Nikada nismo tako bolno osjetili kako smo svi zapravo u jednom jedinom „loncu“, iz kojega možemo izaći samo svojevoljnim odgovornim ponašanjem prema sebi i drugima. Nikada nismo tako jasno uvidjeli kakve razorne posljedica sa sobom nosi ljudski egoizam.
2. Granica prava i slobode
Zato djeluje isuviše politikantski čuti glasove kako se ograničenja na koja smo prisiljeni snagom odgovornosti za vlastito i tuđe zdravlje mogu interpretirati kao kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda. Svako moje pravo doživljava svoje granice ondje gdje ono ugrožava temeljno pravo na život drugoga. I svaka moja sloboda ima svoju granicu ondje gdje ona ugrožava temeljnu slobodu drugoga. Pravo i sloboda ne mogu nikada ostati samo individualni pojmovi. Oni se uvijek ostvaruju i u množini. Oni su nedjeljivo vezani na odgovornost svakog pojedinca. Sve ostalo je jeftino politikantstvo koje ima jedini cilj i u ovo tragično vrijeme i putem tuđe nevolje zadobiti neke političke bodove. Kada ova pandemija prestane biti ćemo svakako bogatiji za jedno iskustvo koje nam je u prošlosti u mnogočemu bilo nepoznato. Pitanje je samo hoćemo li se i u budućnosti nastojati ponašati u skladu s ovim iskustvom.
3. Vrijeme žrtve i požrtvovnosti
Ovo je vrijeme žrtve, individualne i masovne žrtve tisuća ljudi koji žive u strahu od zaraze, mnogih pojedinaca i obitelji koji su prisiljeni živjeti u izolaciji ili karanteni, ili koji su izgubili svoje najdraže i nije im bilo moguće na njihovom pokopu spustiti suzu. Mislimo na djecu kojoj je oduzeta igra i druženje s vršnjacima. Ili na starce i nemoćne koji u potpunosti ovise o drugima. Jesmo li ikada bili u prilici živjeti s takvom dozom odgovornosti, strpljivosti, žrtve? Jesmo li ikada bili svjedoci takve požrtvovnosti mnogih koji se izlažu riziku zaraze da bi mi ostali mogli ostati pošteđeni? Mislim na liječnike, medicinske sestre, bolnički personal? Na sve one volontere koji, pored svih rizika, obilaze domove i nose ljudima hranu i lijekove. Na one svećenike koji su pratili umiruće i sami umrli od zaraze. Na onog starijeg svećenika u Italiji koji se odrekao respiratora u korist mladog bolesnika i zato umro. Dolaze mi na pamet riječi engleskog premijera Churchilla, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata rekao kako nikada do sada tako veliki broj ljudi nije dugovao duboku zahvalnost tako malenom broju ljudi. On je mislio na engleske pilote koji su uz velike žrtve nastojali spriječiti bombardiranje engleskih gradova od strane nacističke Njemačke. Takav osjećaj zahvalnosti trebao bi nas pratiti ovih dana. Svi ovi zdravstveni djelatnici, volonteri i svećenici uče nas što znači odgovornost, ne ona prisilna, nego odgovornost koja proizlazi iz osjećaja humanosti.
